Kad god spomenem ovaj termin, termin rane specijalizacije na pamet mi padaju naša dva trenera, Joško Vlašić i Ante Kostelić - Gips. Razlog je vrlo jednostavan, obojica su naglašavala kako i koliko treba biti oprezan kada govorimo o domeni razvoja mladih sportaša. Ono što su obojica trenera naglašavala i provodila, bilo je strpljenje i kontrola treniranosti. Obojica su odgojila i itekako su zaslužni što se Hrvatska okitila medaljama na Olimpijskim igrama stoga svakako znaju o čemu govore. Primjerice, Joško Vlašić, sjećam se kada je Nikola Vlašić počeo nastupati za prvu ekipu Hajduka prije 5 ili 6 godina. Njegov otac je često naglašavao kako je prerano da se Nikola pusti u "vatru" i kako ga tadašnji (sadašnji) trener Hajduka Igor Tudor ne treba forsirati, nego dozirati, kako opterećenja tako i minutažu. Osim toga, nikako nije htio da Nikola prerano napusti Hajduk jer je smatrao da je premlad i neiskusan te da ima vremena za transfer. To se pokazalo jako dobro, jer danas imamo Nikolu koji izvrsno igra i napreduje u moskovskom Cska. U ovoj priči Janica je možda izuzetak i nije najbolji primjer (ali to je neka druga tema). Puno bolji primjer za ovo je Ivica Kostelić koji je svoje najbolje rezultate počeo ostvarivati nakon 25., 26. godine što nam govori da su najbolje izvedbe bile od 25.godine pa na dalje. Ovaj post je svojevrstan nastavak na prošli blog, koji je govorio o principima treninga i zašto je bitno držati se principa. Pogotovo kada govorimo o razvoju djece djece odnosno mladih sportaša. Ono što trener uvijek treba imati na umu, kada govorimo o kondicijskom dijelu pripreme, jest organizam mladih sportaša koji je u razvoju i koji se u svakoj razvojnoj fazi razlikuje i ima svoje zakonitosti kojih se treba pridržavati. Pojam rane specijalizacije je usko vezan sa principom kontinuiranosti. Naime, kondicijska priprema u treningu kontinuirano je prisutna od predpočetnika pa do juniora/seniora te čini nizostavan dio sportske pripreme.Prema Dujmoviću ona se realizira kroz tri faze :
- faza višestranog razvoja (od 6/7 - 14 godina)
- faza specijaliziranog treninga (15 - 19 godina)
- faza vrhunske izvedbe (20 - 28 godina)
To je nekakva osnova koja bi nam trebala biti vodilja da bi se izbjegli negativni efekti točnije da ne bi došlo da rane specijalizacije. Do rane specijalizacije dolazi jer treneri žele ostvariti rezultat u mlađim uzrastima i brzaju sa trenažnim stimulansima i metodama te na neki način oponašaju treninge odraslih nogometaša. Tu dolazimo do problema, naime ne uzima se u obzir biološki razvoj djece, kao niti senzitivne faze razvoja pojedinih motoričkih i funkcionalnih sposobnosti. U takvim situacijama djeca postižu brz napredak te brzo dosegnu svoj genetski plato. Nažalost, takvi mladi igrači podložniji su ozljedama i negativnim efektim treninga pa čak možemo govoriti o narušenom zdravlju. Kada govorimo o razvoju mladog igrača, smatram da bi treneri trebali biti strpljivi i dosljedni te poštivati sve postulate koje nam nalaže struka. Od principa, metoda, opterećenja i svega ostalog što je bitno za razvoj mladog igrača. Bitan je postupan razvoj od početka do kraja sportske karijere, sporiji napredak koji će svakako donijeti puno više u razvoju mladih sportaša nego brzi napredak koji ipak donosi puno više štete nego koristi.
Nema komentara:
Objavi komentar