Dijagnostika u sportu

Sportska dijagnostika je vrlo važan segment u procesu planiranja i programiranja. Važan segment koji nam daje uvid u trenutno stanje sportaša točnije u stanje njegovih sposobnosti i osobina. Inače, prema definiciji sportska dijagnostika je skup postupaka za mjerenje, procjenjivanje i vrednovanje treniranosti sportaša. Da bi mogli adekvatno i pravilno odrediti ciljeve treninga nužno je imati uvid u stanje relevantnih sposobnosti, osobina i znanja. Dijagnostika je adekvatan alat koji nam daje uvid u stanje treniranosti (morfološke, funkcionalne, biomehaničke i ostale.), a stanje treniranosti predstavlja osnovu za izradu plana i programa. Dijagnostika se u pravilu provodi na terenu ili u specijalno opremljenim labaratorijima. Dakle, postoji terensko ispitivanje i labaratorijsko ispitivanje te svako od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Recimo, terenski testovi su puno korisniji jer se provode u specifičnim uvjetima tj. uvjetima koji su puno sličniji natjecateljskim s obzirom na mogućnost da se postignu specifičnosti energetskog angažiranja i mišićnog naprezanja u tipičnim strukturama kretanja i situacija u određenom sportu. Sa druge strane, takve mogućnosti labaratorijski testovi ne pružaju. Danas ću pokušati približiti neke osnove dijagnostike koju provodim na svojim treninzima sa djecom. S obzirom na jako skromne uvjete koje posjeduje većina klubova u amaterskom sportu jako je teško napraviti adekvatnu provedbu samog mjerenja i testiranja. Međutim, gdje ima volje ima i načina. Jednostavno se treba prilagoditi i napraviti barem nešto u skladu sa uvjetima koji se posjeduju. Prije svega malo da razlučimo pojmove mjerenja i testiranja. Pod pojmom mjerenja podrazumijevamo mjerenje antropometrijskih karakteristika (visina, težina) i mjerenje morfoloških karakteristika (sastav tijela). Kada govorimo o pojmu testiranja, ono se odnosi na procjenu pojedinih motoričkih sposobnosti (izdržljivost, brzina, fleksibilnost). Postoje tri različita vremenska perioda same provjere, a to su: provjera inicijalnog (početnog), tranzitivnog (prijelaznog) i finalnog (završnog stanja). Ono što je u cijeloj priči bitno je voditi bilješke i pisati rezultate kako bi se oni mogli usporediti. Sa druge strane treba voditi računa o remetećim faktorima koji mogu negativno utjecati na same rezultate. Primjerice, treba voditi računa da se testiranje, bilo da se radi inicijalnom, tranzitivnom ili finalnom stanju, vodi uvijek u isto vrijeme dakle ili prijepodne ili poslijepodne. Nadalje, treba voditi računa da sportaši budu motivirani i odmorni kako bi mogli ostvariti optimalne rezultate. Primjerice, znalo se dogoditi da rezultati finalnog testiranja budu slabiji u odnosu na rezultate inicijalnog testiranja, iz razloga jer sportaši nisu bili dovoljno motivirani prilikom provedbe samog testiranja. Stoga je vrlo važno objasniti smisao same dijagnostike kako bi mladi sportaši (ili odrasli) dobili adekvatan uvid o čemu se radi i kakve benefite mogu imati od samog testiranja. Osobno se držim nekih osnovnih stvari koje provodim jer nemam baš adekvatne uvjete. Od antropometrijskih karakteristika mjerimo visinu i težinu, provjeravamo aerobnu izdržljivost pomoću Beep testa, provjeru snage trupa (podizanje trupa), test brzine na 20 metara. Rezultati svih provjera se upisuju i na kraju određenog perioda prikažu sportašima kako bi imali uvid u svoje rezultate. Dijagnostika je izuzetan alat koji svakako može pomoći nama trenerima u radu. Smatram da bi trebali voditi računa o provedbi samih provjera jer one nam mogu samo pomoći u radu.

Važnost planiranja u trenažnom procesu

Prilikom izrade okvira trenažnog procesa treba se držati nekih osnovnih zakonitosti koje su u pravilu vodilje da bi se zadani ciljevi ostvarili. Dakle, treba postaviti okvirne ciljeve te zadaće kojima ćemo ostvariti zadane ciljeve. Trenažni proces je u kompleksan proces koji ima svoje zakonitosti kojih se treba pridržati. Međutim isti taj trenažni proces se može jako pojednostaviti samo treba imati volje i vremena da bi se stvari posložile na pravi način. Kada govorimo o planiranju i programiranju trenažnog procesa prvo ću nastojati objasniti i raščlaniti vrste planiranja i programiranja, te pokušati približiti pojam periodizacije kao i važnost iste u trenažnom procesu. Sve ove stavke zauzimaju izuzetno važno mjesto bilo da govorimo o amaterskom ili profesionalnom sportu. Važno je da svaki trener ima okvirni plan i program koji provodi te u svakom trenutku ima uvid u to što provodi sa djecom ili sa seniorima jer se samim time improvizacija smanjuje na minimum. Premda, iz iskustva znam da je u amaterskom sportu improvizacija dosta česta zbog objektivnih okolnosti (manji broj igrača na treningu, loša infrastruktura, mali broj rekvizita i slično), ali i u takvim uvjetima treba biti svedena na minimum. 

Postoje razni oblici planiranja i programiranja trenažnog procesa koji su određeni prema trajanju ciklusa unutar sportske pripreme. Oblici planiranja i programiranja su: dugoročni, srednjoročni i kratkoročni te tekuće i operativno planiranje i programiranje. Dugoročni se odnosi na planiranje koje se provodi kroz cijelu karijeru ili primjerice više olimpijskih ciklusa, srednjoročno se odnosi na jedan olimpijski ciklus ili dvogodišnji ciklus treninga dok se kratkoročno planiranje odnosi na godišnji i polugodišnji makrociklus. Tekuće planiranje i programiranje označava podjelu na mezocikluse, a operativno na mikrocikluse, trenažne dane i pojedinačne treninge. Na ovom zadnjem (kratkoročno planiranje i programiranje) ću se najviše zadržati i pokušati ga malo secirati te približiti njegovu važnost. Za mene osobno je ono najvažnije jer radim u amaterskom sportu te mi služi kao odlično sredstvo pomoću kojeg planiram svoj rad. Što se tiče pojma periodizacije, on označava podjelu većih ciklusa na manje cikluse. Primjerice, u nogometu imamo makrociklus koji se dijeli na: pripremni, natjecateljski i prijelazni. Osim toga, pripremni se može podijeliti na bazični, specifični i situacijski,

Kratkoročno planiranje i programiranje se odnosi na period od jedne godine (ili dva perioda od pola godine). Opisati ću model koji osobno koristim u nogometu u radu sa djecom i seniorima, dakle način na koji planiram svoj trenažni proces. Kako u nogometu u jednoj natjecateljskoj godini imamo dva pripremna, dva natjecateljska i dva prijelazna ciklusa (jesenski i zimski), koristim dvociklusnu periodizaciju unutar jedne godine. Dvociklusna periodizacija se sastoji od dva makrociklusa, jesenskog i proljetnog. Svaki od dva makrociklusa ima pripremni, natjecateljski i prijelazni period. Svaki od tih perioda se naziva na mezociklus (period) i dijeli se na mikrocikluse, trenažne dane i pojedinačne treninge. Uzeti ću za primjer natjecateljski period i opisati osnovne stvari koje on mora imati. Uzmimo za primjer da natjecateljski period traje četiri mjeseca. Dakle, prije svega treba odrediti:

1. broj tjedana 
2. broj dana (ukupno) 
3. broj trenažnih dana
4. broj utakmica (prvenstvo, kup, prijateljske)
5. broj slobodnih dana
6. dane kada je planirana dijagnostika stanja (početno, prijelazno i završno stanje), 
7. dane dopunskih treninga
8. teorijska predavanja
9. broj sati treninga
10. broj sati natjecanja 

*ovo je okvirni prikaz koji osobno koristim u amaterskom nogometu, profesionalna razina je dosta kompleksnija i zahtijeva puno više pažnje te uključuje još veći broj varijabli

Nakon što smo odredili sve varijable koje su nam potrebne krećemo na tekuće i operativno planiranje i programiranje te raspisujemo svaki mikrociklus te svaki trening. Trajanje mikrociklusa mi je u pravilu sedam dana i dijelim ih primjerice na: udarne, obične ii relaksacijske. Dakle, ovi mikrociklusi se u pravilu razlikuju po količini opterećenja unutar treninga. Primjerice, udarni mikrociklusi su u pripremnom periodu i sastoje se od tri dana treninga nakon čega slijedi dan odmora (3:1). U nastavku ću prikazati jedan od mikrociklusa koji trenutno koristim u radu sa djecom (u ovom, trenutnom prijelaznom (korona) periodu). Inače, ovaj period se sastoji od sedam mikrociklusa sa po tri tjedna treninga i prijateljskim utakmicama.

T1	T2	T3
-        Ind. tehnika -        RAMP (raise, activation, mobilzation, potentiation) -        RS -        Din. tehnika (grupna) -        Rondo -        AI + igra	-        Ind. tehnika -        RAMP, agilnost, brzina, pliometrija (poligon) -        Din. tehnika (grupna) -        Rondo 4:4:4 -        AI + igra (8:8+2 u tri horizontalna koridora)	-        Ind. tehnika -        RAMP -        RS -        Din. tehnika -        Rondo (4:4:4) -        AI + igra ( u horizontalnim koridorima)

*ovo je prikaz tjednog (operativnog) mikrociklusa sa po tri treninga (drugi od sedam mikrociklusa)

*navedene su samo okvirne stvari koje se provode u treningu, svaki od ovih treninga je posebno napisan

Smatram da bi svaki trener neovisno o rangu natjecanja trebao imati nekakav okvir kojeg provodi u svom treningu. Ovo se vrlo lako modificira i prepravi, a treneru je ovo ključan alata (dokument) koji mu u svakom trenutku daje uvid u ono što radi.