Ulaže li RH dovoljno u sport i sportsku infrastrukturu?

Glavni motiv pisanja sportskog bloga zapravo je pisanje o ono u što se najbolje razumijem (barem je to moje uvjerenje 😀), a to je nogomet i sve što ima veze s nogometom. Naravno, većinom o pozitivnim stvarima. Koliko god pokušavao izbjeći pisanje o negativnim stvarima u sportu općenito, ponekad je jednostavno nemoguće. U današnjem i sljedećem postu fokus mi je odnos države prema sportu te način na koji se naša država odnosi prema sportašima i sportskim udrugama. Sport i sportaši su najbolji promotori RH i to je nepobitna činjenica. Međutim, da li država i naši političari to cijene. Moj odgovor je NE. Pokušati ću objasniti i argumentirati kroz sljedeća dva posta zašto je to tako. Otkuda krenuti? U zadnjih mjesec dana stigle su dvije odbijenice na adresu naše udruge. Jedan projekt je bio prijavljen na ESF (Europski socijalni fond) u prosincu 2018 g., i do prije tjedan dana nismo dobili nikakvu obavijest, ali baš nikakvu, o statusu našeg projekta. Da ne kažem da je rok kada smo trebali dobiti obavijest, da li smo zadovoljili uvjete ili ne bio 31. prosinca 2019 g.!? Odluka koju smo dobili je bila recimo to tako, tipična za naše podneblje. U vrlo šturom odgovoru smo dobili informaciju da su utvrđene nepravilnosti u postupku provedbe natječaja te da se natječaj obustavlja. Dakle, ni krivi ni dužni dobili smo obavijest da smo OUT. Druga odluka je odluka SDUŠ-a od 07. travnja, u kojoj se obustavljaju svi natječaji kojima je planirano sufinanciranje raznih projekata koji su bili predviđeni za poticanje lokalnog sporta također bez ikakvog daljnjeg i detaljnijeg obrazloženja. Ok, poštujem odluke institucija i tu se ne može ništa. Natjecanja su prekinuta, treninzi su prestali do daljnjeg i eto solidnog argumenta zašto obustaviti sufinanciranje. Međutim, ono što me zasmetalo u cijeloj ovoj priči je činjenica da je gotovo u isto vrijeme SDUŠ-u omogućeno na Vladi RH da bez ikakvog natječaja u budućnosti financira trenere, pomoćno osoblje i članove saveza, ni manje ni više nego sa 40 milijuna kuna. Da se razumijemo jedan dio novca će otići trenerima koji imaju ugovor o radu i spremačicama, domarima čime će se dodatno rasteretiti klubovi, tu ne vidim ništa previše sporno. Inače, ugovor o radu mora biti sklopljen prije 01. ožujka 2020g.. Ključna stvar u ovoj priči je da nema nikakvog natječaja na koji se sportske udruge mogu prijaviti jer SDUŠ kao glavno tijelo direktno i bez ikakvog natječaja odlučuje tko će biti izabran?! Drugim riječima SDUŠ bez natječaja može zaposliti spremačicu u nekom klubu ili nekog člana saveza, što više dodati. Osim toga ostao mi je veliki upitnik nad glavom zbog još jedne stvari. Zar je moguće da će se još dodatno financirati članovi pojedinih saveza? Za što će se oni dodatno nagraditi i financirati?! Zbog čega i zašto? Evo iskreno. Dakle, ljudi koji sjede kao nečiji poslušnici (čast izuzecima) u savezima će biti dodatno nagrađeni za podizanje ruke. Žalosno, u najmanju ruku. Zar je to plan SDUŠ-a? Zar se tako potiču mladi sportaši i treneri koji rade u katastrofalnim uvjetima? Nažalost, to je naša realnost. To su vizije ljudi koji sjede u nadležnim sportskim tijelima. Usput rečeno, glavni tajnik SDUŠ-a je imao jedno zanimljivo izlaganje o tome što se događa sa mišićima vrhunskih sportaša i kako se to odražava na sport u globalnoj razini. Tko je vidio, sve mu je jasno. Kao da sam ja pričao o COVID-19. Za kraj ću  napisati samo kratak uvod u sljedeći post. Hrvatska je već na samom začelju po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu. Istraživanje iz 2016 g. koje je proveo profesor Tomislav Globan govori o tome da smo bili zadnja zemlja u EU po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu, ZADNJI, iza Malte. Uloženo je "čak", 0,06 posto BDP-a. Do danas se taj iznos malo povećao, ali je to zanemarivo. Više ulažemo u kulturu, religiju i rad za opće dobro (civilne udruge i druge). Već sam pisao da smo najdeblja nacija u EU ( https://kinezisblog.blogspot.com/2019/12/hrvati-najdeblji-u-eu.html ) i to je porazna činjenica. Po meni, gore je jedan od uzroka. Istraživanja su pokazalo da su ljudi znatno motiviraniji za tjelesno vježbanje ukoliko je adekvatna infrastruktura. Sa ovakvim stavom biti će još gore jer nema dugoročne strategije. Nacionalni program športa 2019 - 2026 g. je stavljen u funkciju 22.srpnja 2019 g. i jedan od aspekata je bio i ovaj: “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe”, a šest općih ciljeva Nacionalnog programa športa 2019.-2026. su - osigurati preduvjete za razvoj športa, unaprijediti zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje i povećati promocijske vrijednosti športa, unaprijediti skrb o športašima, uspostaviti sustavan i racionalan pristup upravljanja održivom športskom infrastrukturom, unaprijediti skrb o stručnim kadrovima te unaprijediti sustav upravljanja u športu."  Idemo li zaista u tom smjeru?

Sport u doba korone

Naprosto se ne mogu dotaknuti ove sadašnje situacije oko sporta i sportskih događanja. Koliko kod patetično zvučalo, nedostaju utakmice vikendom. Treninzi preko tjedna sa djecom. Ne samo utakmice, nedostaje onaj mi poznati osjećaj treme, uzbuđenja, naboja prije utakmice, nedostaje svlačionica. Nedostaje ona neizvjesnost, što nam to donosi današnja utakmica. Poraz ili pobjedu, veselje ili tugu. Sve one stvari koje sportski događaj odnosno utakmica nosi sa sobom. No dobro,  dosta patetike. Gledam neki dan neki video (čini mi se da su neki Makedonci u pitanju) u kojem čovjek toliko uvjerljivo u kameru priča kako su žene izmislile i pustile koronavirus ne bi li se njihovi muževi vratili kućama. Nema utakmica, kafića, kladionica. Ma sporta općenito nigdje ni u tragovima čak ni na televiziji. Naravno, to je bila šala koju su snimili, da me  pripadnice ljepšeg spola ne bi bi krivo shvatile😀. No šalu na stranu. Stvar sa koronavirusom je izuzetno ozbiljna i koliko vidim ne nazire se kraj. Smatram da moramo biti odgovorni i pridržavati se uputa koje dobivamo prije svega od epidemiologa, ali i ostalih službenih osoba koje su zadužene za ovu krizu. Biti strpljiv i čekati ma koliko god to teško bilo. Naprosto nam nema druge. Da se razumijemo i mene smetaju neke stvari u ovom svemu (poput ove karantene recimo), ali neka. To je moja žrtva u svemu ovome i neka to bude najgore. Koja nam je alternativa u ovo teško vrijeme? Što raditi? Pa evo probati ću ovako na svom primjeru prikazati. Moram priznati da mi nije dosadno, ni malo, čak dapače. Radim i odrađujem stvari za koje dosada nisam imao vremena, čitam, pišem te samostalno  treniram i uživam sa obitelji. Mislim da nam je ovo zadnje najbitnije i da u tome najviše trebamo uživati. Ono na što bih samo htio apelirati jest da se krećete. Da, nađite si vrijeme u danu kada ćete odraditi neku aktivnost za sebe. Šetajte, trčite, vozite bicikl, probajte svaki dan odraditi  neku aktivnost. Naravno, opet prema uputama koje smo dobili. Većina nas ima pametne mobitele i satove te je sada pravo vrijeme da ih iskoristimo. Zadajte si dnevni cilj i probajte ga postići. Recimo svaki dan prehodajte 10 000 - 12 000 tisuća koraka i pratite to, svaki dan. Samostalno ili u paru. Poštujmo socijalnu distancu. Odradite dva-tri puta tjedno bodyweight trening (snagu). Imate youtube i razne sajtove o treningu pa si pogledajte. Ono što ću još spomenuti u ovom postu jest koncept treninga na daljinu koji je nama trenerima ipak nešto novo, ali ne i neizvedivo. Trening na daljinu koji provodim sa djecom je definitivno nešto novo kako za mene tako i za djecu koju treniram. Pa evo možda nekom od kolega dobro dođe ideja pa nešto primjeni u svom radu. Zahvaljujući tehnologiji koju imamo, vrlo je lako odraditi trening na daljinu. Naravno, ima svojih nedostataka, ali je itekako izvedivo. Treninge na daljinu odražavamo preko messengera i vibera. Djeca rade prema uputama koje dobivaju i šalju povratne informacije u vidu video uradaka i slično. Primjerice, imaju individualnu tehniku za odraditi. Pošaljem im video, dobiju vremenski rok da to usvoje i snime te pošalju snimku. Malo prokomentiramo što treba popraviti i doraditi. Što se tiče vježbi snage to je isto jednostavno jer se snime, točnije snime zadane vježbe koje moraju odraditi i pošalju video. Sa trčanjem koje imaju odraditi je nešto malo drugačije. Naime, ono što je zadano za istrčati, zabilježe u nekoj aplikaciji koju su prethodno imali ili skinuli i samo pošalju dionicu, dužinu i put koji su pretrčali (pošalju mi screenshot). Trening na daljinu kao takav je definitivno improvizacija, ali djecu moramo motivirati i animirati da treniraju i rade, da ne postanu lijeni. Ni mi odrasli se ne smijemo ulijeniti, moramo raditi na sebi, jer ne zaboravite da vodimo primjerom. Nadam se da će nam ovo brzo završiti i da ćemo svi što prije vratiti svojim starim aktivnostima. Ovim putem zahvala svom medicinskom osoblju, policajcima, vatrogascima te svima koji imaju radnu obvezu i koji su itekako izloženi zarazi kao i njihove obitelji. HVALA VAM. 

Slika je preuzeta sa stranice fifa.com