Sportski odgoj Vol. 2: Roditelj, trener i dijete sportaš

U prošlom postu pisao sam o sportskom odgoju. Dotaknuo sam se nekih važnih stvari koje su vezane uz odgoj mladih sportaša te kako mi kao roditelji i treneri u biti imamo najvažniju ulogu u svemu tome. U ovom postu ću nastaviti pisati o sportskom odgoju i pokušati približiti kako bi u pravilu stvari trebale funkcionirati. Današnja tema biti će relacija roditelj, trener i dijete sportaš.

Stvaranje odnosa

Biti roditelj zaista nije lako. Svi koji su roditelji znaju o čemu pišem. Naprosto, biti roditelj znači imati  više uloga. Dakle, osim onih uobičajenih roditelji mladih sportaša su i vozači, treneri, menadžeri, sponzori i drugo. Također, nije lako biti ni trener, ali ako trener voli svoj poziv, onda je naprosto svjestan činjenice što u biti znači "biti trener" i što ga sve čeka. Prije svega, smatram da je bitno stvoriti odnos kako sa djetetom tako i sa trenerom. Naravno, zdrav odnos koji će počivati na međusobnom razumijevanju i poštovanju, na otvorenoj i iskrenoj komunikaciji te uzajamnoj podršci. Malo ću se samo osvrnuti na ovaj dio o poštovanju. Zašto? Svaki roditelj definitivno zna što je najbolje za njegovo dijete. Međutim, sport je ipak malo drugačiji i tu kao roditelji trebamo biti oprezni. Zapamtite, dijete je mlađe od nas i ima manje godina, ali definitivno se može dogoditi da nisu svi roditelji stručnjaci za sport i lako je moguće da dijete zna više od roditelja u određenom sport. To treba prihvatiti i poštovati. Bitno je kroz izvjesno vrijeme stvoriti zdrav odnos. Pročitao sam negdje u jednom članku koliko je važno slušati dijete, ne prekidati ga, te se ostaviti suvišnih savjeta. To je zaista tako. Djetetu treba omogućiti da se nauči izražavati, da pokaže svoje emocije. Ma kakve god one bile. Bitno je usmjeriti ga i naučiti kako da se nosi sa emocijama. Postoje emocije niske i visoke vibracije (ili nama poznate kao pozitivne i negativne emocije). Djecu sa time treba upoznati te o tome sa djecom treba razgovarati, uputiti ih da je normalno plakati i biti tužan. Da ne plaču samo "curice", svi plačemo, svi smo ponekad tužni i ljuti . Bitno je da djeca ne potiskuju te emocije, nego da se nauče nositi s njima. Djeci je to lekcija za život. Kako će dijete koje je naučilo samo pobjeđivati, nositi se sa negativnom emocijom? Pa nikako. Svi drugi će biti krivi. Suigrači, trener, roditelj. Dijete koje se odgaja tako da u sportu postoji samo pobjeda ne može daleko dogurati. Ovakav obrazac ponašanja vrlo često može stvoriti nesigurnu i frustriranu mladu osobu te dovesti do depresije.

Roditelj - trener

Trener je stručnjak su svom sportu ili bi barem trebao biti (o tome tko je u biti trener i što čini dobrog trenera pisati ću u jednom od postova), on uči dijete novim tehnikama, vještinama i slično. Dok su roditelji podrška i pomoć svom djetetu. Ova sprega trenera i roditelja mora biti u sinergiji i na jednom izrazito visokom nivou da bi dijete uspjelo. Naravno, u praksi je to ipak drugačije. Kao roditelji smo često subjektivni jer smatramo da baš naše dijete treba igrati dok trener misli suprotno, Ovo je samo jedan primjer kako stvari u praksi funkcioniraju. Što učiniti? Po meni bitno je komunicirati. Pokušati pronaći vrijeme za razgovor i riješiti problem komunikacijom. Nikako to ne treba rješavati pred djecom ili za vrijeme utakmice/treninga. Trener će pogriješiti, ali njegovu pogrešku ne treba dočekati kako bi to zloupotrijebili protiv njega. Sa druge strane, trener bi trebao biti pristupačan prema roditeljima i djeci. Premda i tu treba pronaći granicu. Nikako si ne smije dopustiti intiman odnos sa roditeljima jer postoji mogućnost gubitka autoriteta. Treba u najmanju ruku biti profesionalan, jer je u većini slučajeva plaćen za taj posao dok bi sa druge strane trebao biti svjestan odgovornosti koju nosi aspekt odgoja djece.

Za kraj. Djeca prerano prestaju sa igrom i uključuju se u ozbiljnije sustave natjecanja. Iako su premali da bi izgradili svoj stav prema sportu. Treba imati na umu da su u takvim situacijama izložena itekako velikom stresu te postoji mogućnost da imaju neugodna iskustva sa nekog natjecanja na koje su prerano otišli. To može izazvati kontraefekt kod djece koji može dovesti do odustajanja od sporta (uostalom to je i jedan od glavnih razloga zašto djeca odustaju od sporta, prevelike ambicije u ranoj dobi). Sportska karijera je kao i život obilježena pozitivnim i neugodnim iskustvima. Doživljaj djece o treningu, natjecanju ovisiti će o tome kojih iskustava će biti više. Stoga je jasno čemu kao roditelji i treneri trebamo težiti ne bi li djeci omogućili  uživanje u sportu.

Sportski odgoj

Uvod

Današnja tema vezana je uz odgoj djece u sportu. Kako od strane trenera tako i od strane roditelja. Odlučio sam se za ovu temu iz jednostavnog razloga jer smatram da je fokus trenera, a pogotovo roditelja previše usmjeren na rezultat. Dakle, dojma sam da je njihov fokus je na tome da djeca osvajaju prva mjesta, da su najbolji te ono najgore, a to je da će odmah postati profesionalni igrači i živjeti od toga. Malo sam razgovarao sa starijim trenerima i roditeljima, da mi objasne kako je to bilo u njihovo vrijeme. Gotovo svi su govorili o tome da su bili sretni ako ih roditelji dođu pogledati, uglavnom je priča bila da su znali čime se bave, ali ne previše od toga. Smatram da je to potpuno krivi pristup koji stvara krivu percepciju djece kako o sportu, tako i o stvarima koje se uče kroz sport. Generalno, ne postoji točna, stručna definicija sportskog odgoja, stoga ću pokušati dati svoje skromno viđenje toga.

Svjetski prvaci

Preko sedam godina sam trener u nogometu. Trenirao sam od onih najmanjih do seniorskih ekipa. Kroz taj period nagledao sam se svega i svačega, od bijesnih roditelja, sudaca koji su se spremni fizički obračunati sa djecom do trenera koji, kako je jedan trener rekao "glume kulturu", a zapravo se ispod toga krije sasvim nešto drugo. Da se razumijemo i sam sebe sam uhvatio u situaciji gdje sam bijesan na suca, ljut na djecu, na protivnika, ali sam uvijek te stvari nastojao osvijestiti i ne ponoviti. Zbog djece. Jer ih vodimo primjerom. Kako očekivati od djeteta da ne prigovara sucu, da poštuje protivnika, da ne psuje, ne odgovara ako ih ne vodim primjerom? Ako roditelj i trener rade neke ili većinu tih stvari. Kao što sam napisao, danas dijete niti ne krene u sport, a već je svjetski prvak, pobjednik. Da, nažalost to je tako. Još ako ih trenira trener koji je bio profesionalni igrač (većinom je percepcija roditelja takva da odmah smatraju da će njihovo dijete isto postati profesionalac) i roditelj koji nedostatak vremena kompenzira sa novcem uspjeh je osiguran (s). Međutim, u ostvarivanju sportske karijere ima jako puno faktora koji imaju veliku ulogu u ostvarivanju iste, a ni treneri ni roditelji ih u biti nisu u pravilu svjesni. Odmah sve krene nekim krivim tokom. Da se krivo ne protumači. Ima vrhunskih trenera koji rade odličan posao i ne želim da se gornja rečenica izvuče iz konteksta. Puno je veći problem u roditeljima koji imaju krive postavke. Evo primjera radi, za vikend smo organizirali turnir za klince. U suradnji sa Policijskom postajom dogovorili smo suradnju gdje su oni imali edukativni štand u kojemu su pokušali upozoriti klince na ponašanje na sportskim terenima i na tribinama. U isto vrijeme roditelji su gore na tribinama doslovce divljali i vikali na suca jer nije dosudio prekršaj?! Zapitao sam se čemu uopće prevencija? Kako dijete može išta naučiti ako roditelji ne vode primjerom? 

Djeca trebaju uživati u sportu

Osnovna stvar zbog koje se djeca trebaju baviti sportom je igra. Da, samo igra i uživanje. Sve ostalo dolazi kao nagrada. Fokus trenera i roditelja trebala  bi biti djetetova igra te razvoj vještina i sposobnosti kroz igru. Nažalost, dojma sam da nije tako. Benefiti sporta su ogromni. Za početak djeca kroz razvoj fine i grube motorike razvijaju svoje kognitivne sposobnosti, razvijaju svoju osobnost svoje motoričke sposobnosti. To je ono što je ključno i čemu treba težiti. Djeca kroz sport stvaraju preduvjete koji će im omogućiti da budu prosperitetni u životu. Pročitao sam jedan zanimljiv članak koji govori o tome da dijete privlači sport zbog zabave i igre, a od sporta ga odbija imperativ pobjede koji mu se nameće pritisak ambicioznih roditelja. To je zaista tako. Ukoliko je dijete konstantno izloženo pritisku pobijede jednostavno gubi interes, postaje anksiozno, počinje se bojati poraza. To se jednostavno ne smije događati. Dražen Petrović je davno u jednom intervjuu rekao, citiram: ..."nitko nikada, u nijednom sportu nije sve pobijedio i neće, poraz će doći. Bitno je zaboraviti poraz i krenuti dalje, trenirati još jače i biti što bolji..". Današnjoj djeci to nije misao vodilja. Njima je bitno da se ima najnoviji model kopački, nova oprema, novi dres, Messijev ili Ronaldov. Sve ostalo je sporedno. Njihova percepcija je potpuno kriva, a to za to smo odgovorni SVI. Mi treneri i roditelji. Ponekad je bitno malo zastati, ne reagirati na prvu, mi treneri koji radimo i sa djecom, ali i roditelji.

Za kraj: Poraz je itekako bitan!!

 Zašto je poraz bitan? Ako se doživi poraz, znači da neke stvari nisu bile dobre. Treba nešto mijenjati, popraviti. Treba analizirati poraz i pokušati izvući pouke. Treba se potruditi i pokušati biti bolji. Preslikajmo to na realan život. U životu će biti uspona, ali i padova. Bitno je da djeca nauče padati, točnije bitno ih je naučiti ustati nakon što život opali šamar. To nama trenerima i roditeljima treba biti misao vodilja. Stvoriti borce za život, sretnu djecu koja su pronašla sebe kroz sport i svladala prepreke za koje nisu bili ni svjesni da će uspjeti.