Dijagnostika u sportu

Sportska dijagnostika je vrlo važan segment u procesu planiranja i programiranja. Važan segment koji nam daje uvid u trenutno stanje sportaša točnije u stanje njegovih sposobnosti i osobina. Inače, prema definiciji sportska dijagnostika je skup postupaka za mjerenje, procjenjivanje i vrednovanje treniranosti sportaša. Da bi mogli adekvatno i pravilno odrediti ciljeve treninga nužno je imati uvid u stanje relevantnih sposobnosti, osobina i znanja. Dijagnostika je adekvatan alat koji nam daje uvid u stanje treniranosti (morfološke, funkcionalne, biomehaničke i ostale.), a stanje treniranosti predstavlja osnovu za izradu plana i programa. Dijagnostika se u pravilu provodi na terenu ili u specijalno opremljenim labaratorijima. Dakle, postoji terensko ispitivanje i labaratorijsko ispitivanje te svako od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Recimo, terenski testovi su puno korisniji jer se provode u specifičnim uvjetima tj. uvjetima koji su puno sličniji natjecateljskim s obzirom na mogućnost da se postignu specifičnosti energetskog angažiranja i mišićnog naprezanja u tipičnim strukturama kretanja i situacija u određenom sportu. Sa druge strane, takve mogućnosti labaratorijski testovi ne pružaju. Danas ću pokušati približiti neke osnove dijagnostike koju provodim na svojim treninzima sa djecom. S obzirom na jako skromne uvjete koje posjeduje većina klubova u amaterskom sportu jako je teško napraviti adekvatnu provedbu samog mjerenja i testiranja. Međutim, gdje ima volje ima i načina. Jednostavno se treba prilagoditi i napraviti barem nešto u skladu sa uvjetima koji se posjeduju. Prije svega malo da razlučimo pojmove mjerenja i testiranja. Pod pojmom mjerenja podrazumijevamo mjerenje antropometrijskih karakteristika (visina, težina) i mjerenje morfoloških karakteristika (sastav tijela). Kada govorimo o pojmu testiranja, ono se odnosi na procjenu pojedinih motoričkih sposobnosti (izdržljivost, brzina, fleksibilnost). Postoje tri različita vremenska perioda same provjere, a to su: provjera inicijalnog (početnog), tranzitivnog (prijelaznog) i finalnog (završnog stanja). Ono što je u cijeloj priči bitno je voditi bilješke i pisati rezultate kako bi se oni mogli usporediti. Sa druge strane treba voditi računa o remetećim faktorima koji mogu negativno utjecati na same rezultate. Primjerice, treba voditi računa da se testiranje, bilo da se radi inicijalnom, tranzitivnom ili finalnom stanju, vodi uvijek u isto vrijeme dakle ili prijepodne ili poslijepodne. Nadalje, treba voditi računa da sportaši budu motivirani i odmorni kako bi mogli ostvariti optimalne rezultate. Primjerice, znalo se dogoditi da rezultati finalnog testiranja budu slabiji u odnosu na rezultate inicijalnog testiranja, iz razloga jer sportaši nisu bili dovoljno motivirani prilikom provedbe samog testiranja. Stoga je vrlo važno objasniti smisao same dijagnostike kako bi mladi sportaši (ili odrasli) dobili adekvatan uvid o čemu se radi i kakve benefite mogu imati od samog testiranja. Osobno se držim nekih osnovnih stvari koje provodim jer nemam baš adekvatne uvjete. Od antropometrijskih karakteristika mjerimo visinu i težinu, provjeravamo aerobnu izdržljivost pomoću Beep testa, provjeru snage trupa (podizanje trupa), test brzine na 20 metara. Rezultati svih provjera se upisuju i na kraju određenog perioda prikažu sportašima kako bi imali uvid u svoje rezultate. Dijagnostika je izuzetan alat koji svakako može pomoći nama trenerima u radu. Smatram da bi trebali voditi računa o provedbi samih provjera jer one nam mogu samo pomoći u radu.

Važnost planiranja u trenažnom procesu

Prilikom izrade okvira trenažnog procesa treba se držati nekih osnovnih zakonitosti koje su u pravilu vodilje da bi se zadani ciljevi ostvarili. Dakle, treba postaviti okvirne ciljeve te zadaće kojima ćemo ostvariti zadane ciljeve. Trenažni proces je u kompleksan proces koji ima svoje zakonitosti kojih se treba pridržati. Međutim isti taj trenažni proces se može jako pojednostaviti samo treba imati volje i vremena da bi se stvari posložile na pravi način. Kada govorimo o planiranju i programiranju trenažnog procesa prvo ću nastojati objasniti i raščlaniti vrste planiranja i programiranja, te pokušati približiti pojam periodizacije kao i važnost iste u trenažnom procesu. Sve ove stavke zauzimaju izuzetno važno mjesto bilo da govorimo o amaterskom ili profesionalnom sportu. Važno je da svaki trener ima okvirni plan i program koji provodi te u svakom trenutku ima uvid u to što provodi sa djecom ili sa seniorima jer se samim time improvizacija smanjuje na minimum. Premda, iz iskustva znam da je u amaterskom sportu improvizacija dosta česta zbog objektivnih okolnosti (manji broj igrača na treningu, loša infrastruktura, mali broj rekvizita i slično), ali i u takvim uvjetima treba biti svedena na minimum. 

Postoje razni oblici planiranja i programiranja trenažnog procesa koji su određeni prema trajanju ciklusa unutar sportske pripreme. Oblici planiranja i programiranja su: dugoročni, srednjoročni i kratkoročni te tekuće i operativno planiranje i programiranje. Dugoročni se odnosi na planiranje koje se provodi kroz cijelu karijeru ili primjerice više olimpijskih ciklusa, srednjoročno se odnosi na jedan olimpijski ciklus ili dvogodišnji ciklus treninga dok se kratkoročno planiranje odnosi na godišnji i polugodišnji makrociklus. Tekuće planiranje i programiranje označava podjelu na mezocikluse, a operativno na mikrocikluse, trenažne dane i pojedinačne treninge. Na ovom zadnjem (kratkoročno planiranje i programiranje) ću se najviše zadržati i pokušati ga malo secirati te približiti njegovu važnost. Za mene osobno je ono najvažnije jer radim u amaterskom sportu te mi služi kao odlično sredstvo pomoću kojeg planiram svoj rad. Što se tiče pojma periodizacije, on označava podjelu većih ciklusa na manje cikluse. Primjerice, u nogometu imamo makrociklus koji se dijeli na: pripremni, natjecateljski i prijelazni. Osim toga, pripremni se može podijeliti na bazični, specifični i situacijski,

Kratkoročno planiranje i programiranje se odnosi na period od jedne godine (ili dva perioda od pola godine). Opisati ću model koji osobno koristim u nogometu u radu sa djecom i seniorima, dakle način na koji planiram svoj trenažni proces. Kako u nogometu u jednoj natjecateljskoj godini imamo dva pripremna, dva natjecateljska i dva prijelazna ciklusa (jesenski i zimski), koristim dvociklusnu periodizaciju unutar jedne godine. Dvociklusna periodizacija se sastoji od dva makrociklusa, jesenskog i proljetnog. Svaki od dva makrociklusa ima pripremni, natjecateljski i prijelazni period. Svaki od tih perioda se naziva na mezociklus (period) i dijeli se na mikrocikluse, trenažne dane i pojedinačne treninge. Uzeti ću za primjer natjecateljski period i opisati osnovne stvari koje on mora imati. Uzmimo za primjer da natjecateljski period traje četiri mjeseca. Dakle, prije svega treba odrediti:

1. broj tjedana 
2. broj dana (ukupno) 
3. broj trenažnih dana
4. broj utakmica (prvenstvo, kup, prijateljske)
5. broj slobodnih dana
6. dane kada je planirana dijagnostika stanja (početno, prijelazno i završno stanje), 
7. dane dopunskih treninga
8. teorijska predavanja
9. broj sati treninga
10. broj sati natjecanja 

*ovo je okvirni prikaz koji osobno koristim u amaterskom nogometu, profesionalna razina je dosta kompleksnija i zahtijeva puno više pažnje te uključuje još veći broj varijabli

Nakon što smo odredili sve varijable koje su nam potrebne krećemo na tekuće i operativno planiranje i programiranje te raspisujemo svaki mikrociklus te svaki trening. Trajanje mikrociklusa mi je u pravilu sedam dana i dijelim ih primjerice na: udarne, obične ii relaksacijske. Dakle, ovi mikrociklusi se u pravilu razlikuju po količini opterećenja unutar treninga. Primjerice, udarni mikrociklusi su u pripremnom periodu i sastoje se od tri dana treninga nakon čega slijedi dan odmora (3:1). U nastavku ću prikazati jedan od mikrociklusa koji trenutno koristim u radu sa djecom (u ovom, trenutnom prijelaznom (korona) periodu). Inače, ovaj period se sastoji od sedam mikrociklusa sa po tri tjedna treninga i prijateljskim utakmicama.

T1	T2	T3
-        Ind. tehnika -        RAMP (raise, activation, mobilzation, potentiation) -        RS -        Din. tehnika (grupna) -        Rondo -        AI + igra	-        Ind. tehnika -        RAMP, agilnost, brzina, pliometrija (poligon) -        Din. tehnika (grupna) -        Rondo 4:4:4 -        AI + igra (8:8+2 u tri horizontalna koridora)	-        Ind. tehnika -        RAMP -        RS -        Din. tehnika -        Rondo (4:4:4) -        AI + igra ( u horizontalnim koridorima)

*ovo je prikaz tjednog (operativnog) mikrociklusa sa po tri treninga (drugi od sedam mikrociklusa)

*navedene su samo okvirne stvari koje se provode u treningu, svaki od ovih treninga je posebno napisan

Smatram da bi svaki trener neovisno o rangu natjecanja trebao imati nekakav okvir kojeg provodi u svom treningu. Ovo se vrlo lako modificira i prepravi, a treneru je ovo ključan alata (dokument) koji mu u svakom trenutku daje uvid u ono što radi.

Vol. 2: Ulaže li RH dovoljno u sport i sportsku infrastrukturu

Jednom sam pročitao podatak o tome da države koje puno ulažu u sport, sportsku rekreaciju i sportsku infrastrukturu imaju manji postotak pretilih osoba, manji postotak osoba koji su oboljelih od raznih bolesti (kardiovaskularne bolesti, razne bolesti psihološke naravi i ostale). Prije svega skandinavske zemlje. Osim toga istraživanja pokazuju da u zemljama koje puno ulažu u sportsku infrastrukturu, ljudi puno vremena provode vježbajući. Stvar je jednostavna, ljudi imaju više motiva za bavljenje sportskom rekreacijom u uvjetima gdje je infrastruktura uređena (trim staze, fitness parkovi i slično). Ok, ima smisla, ALI. Smatram da nikome ne bi trebao biti izgovor za neaktivnost, manjkavost nekakve uređene biciklističke ili trim staze. Osobno se držim one narodne: gdje ima volje, ima i načina. S obzirom na stanje u RH, smatram da je ovo tema kojom bi se trebali pozabaviti nadležni. Oni koji imaju alate i mogućnost da nešto promijene jer nismo na dobrom putu. Gledajući statistiku, ali gledajući  i kroz praksu, u školi, jako je puno djece koja su pretila, troma, koja ne misle na svoje zdravlje. Stvari se moraju promijeniti. Ljude se treba motivirati da bi se počeli baviti nekakvom sportskom aktivnošću. Nažalost, ne postoje nikakvi sportski programi (organiziranog tjelesnog vježbanja) koji su sufinancirani od strane države ili JLS niti vidim da će se krenuti ulagati u sportsku infrastukturu. Za mene osobno je Nacionalni program športa koji je predviđen od 2019g. - 2026g. samo mrtvo slovo na papiru. Po pitanju ulaganja, smo na začelju kao što sam pisao u prethodnom postu (https://kinezisblog.blogspot.com/2020/04/ulaze-li-rh-dovoljno-u-sport-i-sportsku.html/). Ono što danas želim prikazati jest financiranje prema određenim kategorijama unutar države. Statistika je zaista porazna, ako pogledamo primjerice koliki je (ne)razmjer između ulaganja u kulturu (muzeji, kazališta), razvoj civilnog društva (udruge, političke stranke  i slično), religijske zajednice te javnog emitiranje (televizija, radio) u odnosu na sport. Prema Eurostatu, ulaganje u 2017g. u navedene kategorije iznosilo je 6,6 milijardi kuna. Pojedinačno je to izgledalo ovako: ulaganje u kulturu 2,6 milijardi kuna; ulaganje u religijske zajednice i razvoj civilnog društva 2,1 milijardu kuna; ulaganje u javno emitiranje 1,3 milijarde kuna; ulaganje u sport 411 milijuna kuna. Doduše, 2016 g. je bilo i manje za 190 milijuna kuna, tako da se u 2017 g. ulaganje i povećalo. Kada bi se samo malo raspodijelio novac unutar ovih kategorija stvari bi izgledale i bile puno bolje u korist sporta, naravno. Nažalost, koliko mi se čini neće biti pomaka. Pojedini lobiji po kategorijama su preveliki da bi se samo tako mijenjala raspodjela sredstava unutar kategorije. Sve se vrlo lako nađe na Eurostatovim stranicama pa tako i podaci o ulaganju najbogatijih članica EU u spomenute kategorije. Pogotovo u sport. Smatram da bi iz prve pogodili u koje od ovih kategorija najviše ulažu najbogatije članice EU. No, ima nade, barem po pitanju obećanja jer uskoro slijede izbori tako da možda padne i koje obećanje. :)

Ulaže li RH dovoljno u sport i sportsku infrastrukturu?

Glavni motiv pisanja sportskog bloga zapravo je pisanje o ono u što se najbolje razumijem (barem je to moje uvjerenje 😀), a to je nogomet i sve što ima veze s nogometom. Naravno, većinom o pozitivnim stvarima. Koliko god pokušavao izbjeći pisanje o negativnim stvarima u sportu općenito, ponekad je jednostavno nemoguće. U današnjem i sljedećem postu fokus mi je odnos države prema sportu te način na koji se naša država odnosi prema sportašima i sportskim udrugama. Sport i sportaši su najbolji promotori RH i to je nepobitna činjenica. Međutim, da li država i naši političari to cijene. Moj odgovor je NE. Pokušati ću objasniti i argumentirati kroz sljedeća dva posta zašto je to tako. Otkuda krenuti? U zadnjih mjesec dana stigle su dvije odbijenice na adresu naše udruge. Jedan projekt je bio prijavljen na ESF (Europski socijalni fond) u prosincu 2018 g., i do prije tjedan dana nismo dobili nikakvu obavijest, ali baš nikakvu, o statusu našeg projekta. Da ne kažem da je rok kada smo trebali dobiti obavijest, da li smo zadovoljili uvjete ili ne bio 31. prosinca 2019 g.!? Odluka koju smo dobili je bila recimo to tako, tipična za naše podneblje. U vrlo šturom odgovoru smo dobili informaciju da su utvrđene nepravilnosti u postupku provedbe natječaja te da se natječaj obustavlja. Dakle, ni krivi ni dužni dobili smo obavijest da smo OUT. Druga odluka je odluka SDUŠ-a od 07. travnja, u kojoj se obustavljaju svi natječaji kojima je planirano sufinanciranje raznih projekata koji su bili predviđeni za poticanje lokalnog sporta također bez ikakvog daljnjeg i detaljnijeg obrazloženja. Ok, poštujem odluke institucija i tu se ne može ništa. Natjecanja su prekinuta, treninzi su prestali do daljnjeg i eto solidnog argumenta zašto obustaviti sufinanciranje. Međutim, ono što me zasmetalo u cijeloj ovoj priči je činjenica da je gotovo u isto vrijeme SDUŠ-u omogućeno na Vladi RH da bez ikakvog natječaja u budućnosti financira trenere, pomoćno osoblje i članove saveza, ni manje ni više nego sa 40 milijuna kuna. Da se razumijemo jedan dio novca će otići trenerima koji imaju ugovor o radu i spremačicama, domarima čime će se dodatno rasteretiti klubovi, tu ne vidim ništa previše sporno. Inače, ugovor o radu mora biti sklopljen prije 01. ožujka 2020g.. Ključna stvar u ovoj priči je da nema nikakvog natječaja na koji se sportske udruge mogu prijaviti jer SDUŠ kao glavno tijelo direktno i bez ikakvog natječaja odlučuje tko će biti izabran?! Drugim riječima SDUŠ bez natječaja može zaposliti spremačicu u nekom klubu ili nekog člana saveza, što više dodati. Osim toga ostao mi je veliki upitnik nad glavom zbog još jedne stvari. Zar je moguće da će se još dodatno financirati članovi pojedinih saveza? Za što će se oni dodatno nagraditi i financirati?! Zbog čega i zašto? Evo iskreno. Dakle, ljudi koji sjede kao nečiji poslušnici (čast izuzecima) u savezima će biti dodatno nagrađeni za podizanje ruke. Žalosno, u najmanju ruku. Zar je to plan SDUŠ-a? Zar se tako potiču mladi sportaši i treneri koji rade u katastrofalnim uvjetima? Nažalost, to je naša realnost. To su vizije ljudi koji sjede u nadležnim sportskim tijelima. Usput rečeno, glavni tajnik SDUŠ-a je imao jedno zanimljivo izlaganje o tome što se događa sa mišićima vrhunskih sportaša i kako se to odražava na sport u globalnoj razini. Tko je vidio, sve mu je jasno. Kao da sam ja pričao o COVID-19. Za kraj ću  napisati samo kratak uvod u sljedeći post. Hrvatska je već na samom začelju po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu. Istraživanje iz 2016 g. koje je proveo profesor Tomislav Globan govori o tome da smo bili zadnja zemlja u EU po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu, ZADNJI, iza Malte. Uloženo je "čak", 0,06 posto BDP-a. Do danas se taj iznos malo povećao, ali je to zanemarivo. Više ulažemo u kulturu, religiju i rad za opće dobro (civilne udruge i druge). Već sam pisao da smo najdeblja nacija u EU ( https://kinezisblog.blogspot.com/2019/12/hrvati-najdeblji-u-eu.html ) i to je porazna činjenica. Po meni, gore je jedan od uzroka. Istraživanja su pokazalo da su ljudi znatno motiviraniji za tjelesno vježbanje ukoliko je adekvatna infrastruktura. Sa ovakvim stavom biti će još gore jer nema dugoročne strategije. Nacionalni program športa 2019 - 2026 g. je stavljen u funkciju 22.srpnja 2019 g. i jedan od aspekata je bio i ovaj: “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe”, a šest općih ciljeva Nacionalnog programa športa 2019.-2026. su - osigurati preduvjete za razvoj športa, unaprijediti zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje i povećati promocijske vrijednosti športa, unaprijediti skrb o športašima, uspostaviti sustavan i racionalan pristup upravljanja održivom športskom infrastrukturom, unaprijediti skrb o stručnim kadrovima te unaprijediti sustav upravljanja u športu."  Idemo li zaista u tom smjeru?

Sport u doba korone

Naprosto se ne mogu dotaknuti ove sadašnje situacije oko sporta i sportskih događanja. Koliko kod patetično zvučalo, nedostaju utakmice vikendom. Treninzi preko tjedna sa djecom. Ne samo utakmice, nedostaje onaj mi poznati osjećaj treme, uzbuđenja, naboja prije utakmice, nedostaje svlačionica. Nedostaje ona neizvjesnost, što nam to donosi današnja utakmica. Poraz ili pobjedu, veselje ili tugu. Sve one stvari koje sportski događaj odnosno utakmica nosi sa sobom. No dobro,  dosta patetike. Gledam neki dan neki video (čini mi se da su neki Makedonci u pitanju) u kojem čovjek toliko uvjerljivo u kameru priča kako su žene izmislile i pustile koronavirus ne bi li se njihovi muževi vratili kućama. Nema utakmica, kafića, kladionica. Ma sporta općenito nigdje ni u tragovima čak ni na televiziji. Naravno, to je bila šala koju su snimili, da me  pripadnice ljepšeg spola ne bi bi krivo shvatile😀. No šalu na stranu. Stvar sa koronavirusom je izuzetno ozbiljna i koliko vidim ne nazire se kraj. Smatram da moramo biti odgovorni i pridržavati se uputa koje dobivamo prije svega od epidemiologa, ali i ostalih službenih osoba koje su zadužene za ovu krizu. Biti strpljiv i čekati ma koliko god to teško bilo. Naprosto nam nema druge. Da se razumijemo i mene smetaju neke stvari u ovom svemu (poput ove karantene recimo), ali neka. To je moja žrtva u svemu ovome i neka to bude najgore. Koja nam je alternativa u ovo teško vrijeme? Što raditi? Pa evo probati ću ovako na svom primjeru prikazati. Moram priznati da mi nije dosadno, ni malo, čak dapače. Radim i odrađujem stvari za koje dosada nisam imao vremena, čitam, pišem te samostalno  treniram i uživam sa obitelji. Mislim da nam je ovo zadnje najbitnije i da u tome najviše trebamo uživati. Ono na što bih samo htio apelirati jest da se krećete. Da, nađite si vrijeme u danu kada ćete odraditi neku aktivnost za sebe. Šetajte, trčite, vozite bicikl, probajte svaki dan odraditi  neku aktivnost. Naravno, opet prema uputama koje smo dobili. Većina nas ima pametne mobitele i satove te je sada pravo vrijeme da ih iskoristimo. Zadajte si dnevni cilj i probajte ga postići. Recimo svaki dan prehodajte 10 000 - 12 000 tisuća koraka i pratite to, svaki dan. Samostalno ili u paru. Poštujmo socijalnu distancu. Odradite dva-tri puta tjedno bodyweight trening (snagu). Imate youtube i razne sajtove o treningu pa si pogledajte. Ono što ću još spomenuti u ovom postu jest koncept treninga na daljinu koji je nama trenerima ipak nešto novo, ali ne i neizvedivo. Trening na daljinu koji provodim sa djecom je definitivno nešto novo kako za mene tako i za djecu koju treniram. Pa evo možda nekom od kolega dobro dođe ideja pa nešto primjeni u svom radu. Zahvaljujući tehnologiji koju imamo, vrlo je lako odraditi trening na daljinu. Naravno, ima svojih nedostataka, ali je itekako izvedivo. Treninge na daljinu odražavamo preko messengera i vibera. Djeca rade prema uputama koje dobivaju i šalju povratne informacije u vidu video uradaka i slično. Primjerice, imaju individualnu tehniku za odraditi. Pošaljem im video, dobiju vremenski rok da to usvoje i snime te pošalju snimku. Malo prokomentiramo što treba popraviti i doraditi. Što se tiče vježbi snage to je isto jednostavno jer se snime, točnije snime zadane vježbe koje moraju odraditi i pošalju video. Sa trčanjem koje imaju odraditi je nešto malo drugačije. Naime, ono što je zadano za istrčati, zabilježe u nekoj aplikaciji koju su prethodno imali ili skinuli i samo pošalju dionicu, dužinu i put koji su pretrčali (pošalju mi screenshot). Trening na daljinu kao takav je definitivno improvizacija, ali djecu moramo motivirati i animirati da treniraju i rade, da ne postanu lijeni. Ni mi odrasli se ne smijemo ulijeniti, moramo raditi na sebi, jer ne zaboravite da vodimo primjerom. Nadam se da će nam ovo brzo završiti i da ćemo svi što prije vratiti svojim starim aktivnostima. Ovim putem zahvala svom medicinskom osoblju, policajcima, vatrogascima te svima koji imaju radnu obvezu i koji su itekako izloženi zarazi kao i njihove obitelji. HVALA VAM. 

Slika je preuzeta sa stranice fifa.com

Rana specijalizacija kod sportaša

Kad god spomenem ovaj termin, termin rane specijalizacije na pamet mi padaju naša dva trenera, Joško Vlašić i Ante Kostelić - Gips. Razlog je vrlo jednostavan, obojica su naglašavala kako i koliko treba biti oprezan kada govorimo o domeni razvoja mladih sportaša. Ono što su obojica trenera naglašavala i provodila, bilo je strpljenje i kontrola treniranosti. Obojica su odgojila i itekako su zaslužni što se Hrvatska okitila medaljama na Olimpijskim igrama stoga svakako znaju o čemu govore. Primjerice, Joško Vlašić, sjećam se kada je Nikola Vlašić počeo nastupati za prvu ekipu Hajduka prije 5 ili 6 godina. Njegov otac je često naglašavao kako je prerano da se Nikola pusti u "vatru" i kako ga tadašnji (sadašnji) trener Hajduka Igor Tudor ne treba forsirati, nego dozirati, kako opterećenja tako i minutažu. Osim toga, nikako nije htio da Nikola prerano napusti Hajduk jer je smatrao da je premlad i neiskusan te da ima vremena za transfer. To se pokazalo jako dobro, jer danas imamo Nikolu koji izvrsno igra i napreduje u moskovskom Cska.  U ovoj priči Janica je možda izuzetak i nije najbolji primjer (ali to je neka druga tema). Puno  bolji primjer za ovo je Ivica Kostelić koji je svoje najbolje rezultate počeo ostvarivati nakon 25., 26. godine što nam govori da su najbolje izvedbe bile od 25.godine pa na dalje. Ovaj post je svojevrstan nastavak na prošli blog, koji je govorio o principima treninga i zašto je bitno držati se principa. Pogotovo kada govorimo o razvoju djece djece odnosno mladih sportaša. Ono što trener uvijek treba imati na umu, kada govorimo o kondicijskom dijelu pripreme, jest organizam mladih sportaša koji je u razvoju i koji se u svakoj razvojnoj fazi razlikuje i ima svoje zakonitosti kojih se treba pridržavati. Pojam rane specijalizacije je usko vezan sa principom kontinuiranosti. Naime, kondicijska priprema u treningu kontinuirano je prisutna od predpočetnika pa do juniora/seniora te čini nizostavan dio sportske pripreme.

Prema Dujmoviću ona se realizira kroz tri faze :

-  faza višestranog razvoja (od 6/7 - 14 godina)
-  faza specijaliziranog treninga (15 - 19 godina)
-  faza vrhunske izvedbe (20 - 28 godina)

To je nekakva osnova koja bi nam trebala biti vodilja da bi se izbjegli negativni efekti točnije da ne bi došlo da rane specijalizacije. Do rane specijalizacije dolazi jer treneri žele ostvariti rezultat u mlađim uzrastima i brzaju sa trenažnim stimulansima i metodama te na neki način oponašaju treninge odraslih nogometaša. Tu dolazimo do problema, naime ne uzima se u obzir biološki razvoj djece, kao niti senzitivne faze razvoja pojedinih motoričkih i funkcionalnih sposobnosti. U takvim situacijama djeca postižu brz napredak te brzo dosegnu svoj genetski plato. Nažalost, takvi mladi igrači podložniji su ozljedama i negativnim efektim treninga pa čak možemo govoriti o narušenom zdravlju. Kada govorimo o razvoju mladog igrača, smatram da bi treneri trebali biti strpljivi i dosljedni te poštivati sve postulate koje nam nalaže struka. Od principa, metoda, opterećenja i svega ostalog što je bitno za razvoj mladog igrača. Bitan je postupan razvoj od početka do kraja sportske karijere, sporiji napredak koji će svakako donijeti puno više u razvoju mladih sportaša nego brzi napredak koji ipak donosi puno više štete nego koristi.

Principi treninga

Sportski trening je prema svojoj definiciji, sustavan i organizirani proces (pedagoški i biološki) kojim se utječe na razvoj sposobnosti, osobina i znanja. Inače, ima više definicija koje su puno duže, kompleksnije i složenije zato ćemo se zadržati na ovome točnije na ovoj definiciji. Ono što smatram da se provodi u praksi je puno jednostavnije te da se ne posvećuje dovoljno ozbiljnosti samoj definiciji i onome što ona predstavlja. No, to je neka druga priča. Kao što sam spomenuo u nekim prijašnjim postovima, činjenica  je da se danas svatko može zvati trenerom te raditi sa djecom, dovoljno je samo uključiti laptop (rekao bi jedan stariji kolega trener kojeg ne poznajem dugo, ali od kojeg sam u kratko vrijeme dosta toga naučio, laptop treneri) točnije youtube i utopiti se u moru metoda pritom ne znajući što se radi. Ovo je ključna stvar koju mnogi ne shvaćaju, ima jako puno metoda u treningu koje se danas koristi, ali su bezvrijedne ako ne koristiš PRINCIPE. Generalno, sportska priprema se sastoji od više integriranih segmenata od kojih svaki ima određenu važnost, a ti segmenti su: kondicijska priprema, tehnička priprema, taktička priprema i psiho-sociološka priprema. Kao što sam napisao svaki segment je izuzetno važan i treba mu posvetiti pažnju prilikom izrade plana i programa. Svaki od segmenata ima svoje principe, ali ću se dotaknuti samo nekih za koje smatram da su izuzetno važni. Principi kojih se bitno pridržavati su: princip kontinuiranosti, princip racionalnosti i utilitarnosti, princip individualnosti, princip kompleksnosti, princip valovitosti, princip cikličnosti, princip usmjerenosti. Ovo su neki od osnovnih principa koje koristim u treningu. Princip kontinuiranosti - koristi se u kondicijskoj i tehničkoj pripremi. Primjerice, kada govorimo o tehničkoj pripremi, proces usvajanja tehničkih elemenata počinje u selekciji predpočetnika i traje sustavno kroz čitavu karijeru. Bitno je da su elementi prilagođeni dobi s kojom se radi. Princip racionalnosti i utilitarnosti nam govori da tehničke elemente treba usvajati pravilno, te da se prvo trebaju usvajati osnovni elementi (u nogometu su to udarci po lopti, dodavanja i udarci, vođenja i oduzimanja lopte. Učenje tehnike mora imati svoju svrhu i provoditi se u situacijskim uvjetima. Princip individualnosti - postoje djeca koja brže odnosno sporije usvajaju zadane elemente te osim toga djeca sa boljim i lošijim sposobnostima te stoga treba o tome voditi računa. Princip kompleksnosti - trening treba biti integralnog karaktera dakle tehnika je uskom povezana sa ostalim segmentima, kondicijom i taktikom. Princip valovitosti - odnosi se na kombinacije treninga visokog opterećenja sa treninzima niskog opterećenja. Poznato je da treba poštivati proces superkompenzacije i prema tome odraditi trening. Također, ovdje je bitno da se opterećenje u treningu ne može cijelo vrijeme povećavati nego se treba poštivati i oporavak da ne bi došlo do pretreniranosti. Princip cikličnosti - ovaj princip je usko povezan sa periodizacijom treninga, ono što je bitno spomenuti vezano uz ovaj princip jesu ciklusi u treningu, ciklusi rada i odmora. Točnije, mikrociklus (trajanje 2-7 dana), mezociklus (trajanje od nekoliko tjedana do 4 mjeseca) i makrociklus (traje od 6 - 12 mjeseci). Princip usmjerenosti - odnosi se na to da trening mora biti usmjeren na razvoj kompleksa sposobnosti. Ovdje je bitno uzeti u obzir biološku i kronološku dob te senzitivne faze koje nam govore kada je najpogodnije razvijati koju motoričku sposobnosti. Ovo su osnove koji bi se svakako trebali pridržavati jer ćemo kao treneri u svakom trenutku znati što i kako raditi. Trening djece nije trening odraslih to svakako treba imati na umu. Ne može se ništa preskakati, niti ubrzati jer je sportska priprema proces koji ima svoje zakonitosti. Nažalost, mnogi treneri su nestrpljivi i bitni su im rezultati u mlađim kategorijama ne bi li se dokazali. Djeca jako brzo usvoje određene stvari, pogotovo ako su malo boljih sposobnosti, osobina i znanja. Dolazi do brze prilagodbe organizma što nikako nije dobro. Ne uzimaju se u obzir biološke karakteristike. Taj proces se naziva "rana specijalizacija". Ali o tome puno više u mom sljedećem postu. Sportski pozdrav!!

Kako nešto poučiti i naučiti?

U sljedećih par postova želim se dotaknuti stvari koje su važne ne bi li djeca adekvatno naučila nova znanja, ali isto tako ne bi li se njihove sposobnosti razvijale u skladu sa principima kojih se kao treneri moramo pridržavati. 

Svaka kategorija ima svoje zakonitosti koje treba poštivati. Bilo da razvijamo motoričke i funkcionalne sposobnosti ili usvajamo nova tehničko taktička znanja. U sklopu višegodišnjeg ciklusa treninga tehničko-taktička znanja i kondicijske sposobnosti osnovni su dio sportske pripreme mladog sportaša. Ključni pojam je interakcija trenera i mladog sportaša i prijenos informacija. Bilo verbalno ili vizualno. Izrazito je važno posvetiti dosta pažnje samom prijenosu informacija da bi mladi sportaši dobili adekvatnu predodžbu o poželjnoj izvedbi tehničko-taktičkih elemenata. Trener ovdje mora jako puno pažnje posvetiti svom osobnom razvoju da bi na pravilan način mogao poučiti mladog sportaša. Važno je da trener zna pravilno opisati i demonstrirati motorički zadatak odnosno poučiti mladog sportaša tehnici i taktici koju će oni percipirati i kasnije usvojiti i izvoditi. Da bi zadaci lakše bili usvojeni bitno je koristiti adekvatne i primjerene metode poučavanja koje treneru uvelike olakšavaju sam proces. Te metode su sintetička, analitička, kombinirana i ideomotorička. U nastavku ću se samo malo dotaknuti svake od njih. Sintetička metoda služi za poučavanje motoričkog zadatka u cijelosti. Većinom se koristi za poučavanje lakših motoričkih zadataka. Primjerice u nogometu bi to bilo vođenje sredinom hrpta. Analitička metoda služi za poučavanje kompleksnih motoričkih zadataka gdje se učenje izvodi u fazama. Kombinirana je kombinacija dviju metoda, gdje se prvo zadatak pokaže u cijelosti, a zatim se podijeli u faze i radi se svaka od njih zasebno zatim se opet izvodi u cijelosti. Ideomotorička je vizualiziranje motoričkog zadatka od strane mladog sportaša, primjerice nakon završetka treninga. Svaka od ovih metoda služi treneru kao alat s kojim će lakše prenijeti znanje svom mladom sportašu. Poučavanje i učenje su dva različita pojma koja se ponekad brkaju. Osnovna razlika je u tome da trener poučava, a mladi sportaš uči. Baš to učenje je izrazito važno. Postoje faze učenja na koje se ne smiju zanemariti. Početna faza je uvijek usvajanje motoričkog zadatka, koju karakterizira gruba izvedba od strane djece jer se temelji na imitaciji odnosno oponašanju koje je trener pokazao. Zatim slijedi usavršavanje motoričkog zadatka čija su glavna obilježja bolje koordiniranje pokreta te dolazi do uspostave kontrole nad samim zadatkom. Stabilizacija je sljedeća faza. To je faza u kojoj se dolazi do ritmičnosti prilikom izvedbe i faza u kojoj mijenjaju uvjeti izvedbe dakle malo se otežavaju (primjerice kod vođenja u nogomet to bi bilo slalom vođenje oko štapova, dakle kada vidimo da je dijete ovladalo vođenje lopte sredinom hrpta, vanjskim i unutarnjim  dijelom stopala tada možemo promijeniti uvjete). Prve tri faze karakterizira svjesna kontrola izvedbe. Zadnja faza je automatizacija koju predstavlja najvišu razinu motoričke izvedbe, faza u kojoj izvođenje prelazi u naviku i dolazi do nesvjesne izvedbe. Da se razumijemo za dostizanje pojedine faze potrebno je i nekoliko godina. Rad na usavršavanje i brušenju tehnike ne prestaje, naprosto traje cijelu sportaševu karijeru i neprestano se na tome radi, neprestano se dotjerava. Ovo su izrazito bitne stavke o kojima kao treneri moramo voditi računa ukoliko želimo da naši mladi sportaše pravilno nauče tehniku i taktiku pojedinog sporta te u tom kontekstu budu bolji i efikasniji.

Tko je trener? Vol 2.

Došla su vremena kada se svatko može zvati trenerom. Bez da za to ima podlogu. Bilo kakvu. Tehnologija je napravila svoje, a okružje u kojemu živimo naprosto te tjera da pratiš sve ono što se nameće. Iskreno, nemam ništa protiv toga da ima puno trenera. Čak dapače, ako čovjek ulaže u sebe i svoj osobni razvoj naprosto tu nema ništa loše. Što nas je više koji radimo, ulažemo u sebe i svoj razvoj, tim bolje. Smatram da možemo samo napredovati. Ako kao treneri maknemo ego u stranu, komuniciramo, surađujemo zajedno tada smo na pravom putu i kao treneri, ali i kao osobe. Znanje je tu da se dijeli. Ono što sam naučio i što je činjenica, ali stvarno praktična životna činjenica je da od svakoga mogu nešto naučiti. Pogotovo u trenerskom poslu. To se dogodilo tek kada sam započeo borbu sa svojim egom i kada sam sebi priznao da nemam pojma. O poslu koji radim. Zaista je tako. To je ona priča koju sam spomenuo u prošlom postu. Formalno obrazovanje nije dovoljno i točka. Ono je tu da se nadograđuje kako kroz praksu, tako i kroz teoriju. Samo tako se može napredovati i rasti. To je naprosto odgovornost mene kao trenera, prema roditeljima, ali prije svega prema djeci. Trenerski posao trebamo gledati kroz više aspekata. Treneri djecu educiraju, odgajaju te im razvijaju sposobnosti. Kao osobe koje educiraju moramo imati alate i znanja kako djeci nešto objasniti, kako ih poučiti da usvoje neko novo motoričko znanja. Taj transfer znanja je izuzetno bitan. Koliko mi se samo puta dogodilo da je zapelo u komunikaciji sa djecom. Naprosto, pitaš ih da li je sve jasno, da li su razumjeli, svi klimaju glavom. Krene praksa i tek tada vidiš da im ništa nije jasno. Ovdje se zna dogoditi da kao treneri povisimo glas na djecu jer smatramo da nas nisu slušali. Međutim, ključ je upravo u komunikaciji. Djeca nisu razumjela i to kao treneri moramo prepoznati i reagirati. Naravno dogodi se i situacija da djeca ne slušaju, ali to je nešto sasvim drugo. Bitno je držati se osnovnih principa i koristiti metode koje su dokazani alati za razvoj motoričkih znanja (o tome detaljnije u idućem postu).odgoj djece je posebna kategorija i tu treba voditi računa o puno stvari. Odgajamo djecu zajedno sa njihovim roditeljima. Bitno je imati na umu da djeca doslovce skeniraju svaki naš pokret, slušaju svaku riječ i prate naše reakcije. Bitno je imati na umu sljedeće: da pazimo na vokabular, da ne psujemo, da se ne svađamo (primjerice sa kolegama trenerima), da ne prigovaramo sucu (ma koliko teško to bilo) i dr. Djeca se vode primjerom, ZAPAMTITE!! Zadnja stvar u ovom dijelu je razvoj sposobnosti. Koliko sam samo puta vidio da treneri kopiraju seniorske treninge i onda to rade sa djecom. Ovim putem vas molim. NEMOJTE. Ako niste sigurni pitajte, googlajte, istražite. Nemojte samo prekopirati nešto bez da ste vidjeli cilj vježbe, kako to utječe na organizam i u kojoj mjeri, što se s pojedinim trenažnim stimulusom razvija, koja sposobnosti i slično. Trening djece se izuzetno razlikuje od treninga odraslih. Postoje senzitivne faze razvoja kada govorimo o razvoju motoričkih sposobnosti. Dakle, jednostavno rečeno to su faze kada je najpogodnije razvijati neku od motoričkih sposobnosti. treba biti pažljiv i primjereno dozirati opterećenje u treningu djece, pratiti njihove reakcije i biti oprezan. jer su to djeca čiji se organizam  razvija i raste u fiziološkom, emocionalnom, psihološkom smislu. Za kraj: " Educirati može onaj tko je educiran, odgajati onaj tko je odgojen i razvijati karakter onaj tko je karakteran."

Tko je trener?

U sljedećih par postova pisati ću o trenerima. Trenerskom poslu iz moje perspektive, onako kako ga ja vidim. Dobrim i lošim stvarima ovog posla te svim aspektima koji imaju veze sa ovom temom. Motiva je jako puno. U sljedećih par postova pokušati ću odgovoriti na neka pitanja kao što su: Tko odgaja mlade sportaše? Zašto svatko može biti trener? Zašto je postalo normalno da primjerice, svatko tko je igrao nogomet, može biti trener? Zašto kao roditelji svakome dopuštamo da nam odgaja djecu? Ovo zadnje pitanje mi se cijelo vrijeme nameće i ne mogu si odgovoriti na njega. Nije mi jasno da kao roditelji dopuštamo da svatko ostavlja trag u životu našeg djeteta. Da se razumijemo, ni sam nisam savršen trener, imam svojih mana (toga sam svjestan). Niti znam i imam mogućnost određivanja psihološkog profila ljudi koji rade sa djecom. Nastojim maksimalno biti fokusiran na svoj vlastiti razvoj kao osoba i trener te na stvari na koje mogu utjecati. Smeta me, međutim zato što si svatko daje za pravo zvati se trenerom, zato što pojedinci imaju svoj sitan interes, koji preko djece pokušavaju sebe promovirati i staviti na prvo mjesto. Osim toga, nisu mi jasni roditelji koji svoju djecu daju svakom u ruke. Ovaj dio mi jer najzanimljiviji i pokušavam dokučiti zašto je tako? Možda jednostavno misle da postoje prečaci koji će njihovo dijete dovesti do toga da će postati profesionalac? Taj put nije lagan, to je proces u koji je potrebno ulagati, raditi, ali i biti strpljiv i mudar. Gore sam napisao trenerski posao, međutim za mene osobno je to puno više od pukog posla. Za mene osobno to je način života. Opredijelio sam se za to svjestan svih pozitivnih i negativnih stvari, mogućnosti, ali i velike odgovornosti koju ovaj poziv nosi sa sobom. U početku nisam bio svjestan svega ovoga međutim s vremenom i iskustvom jednostavno postajem. Poučavanje djece je za mene jedna posebna kategorija kojoj treba pristupiti izrazito ozbiljno, analitički, sustavno i odgovorno. Svaki trener mora imati na umu da prije svega odgaja dijete, prenosi mu svoja znanja koja on tek mora prenijeti u praksu i naučiti. To zna biti prilično stresno. Jednom prilikom mi je jedan jako dobar prijatelj, trener, rekao jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje. Kroz priču mi je rekao da mu je dijete došlo i reklo da misli da je trener jači, bolji i brži od njegovog tate. Mislim da svi koji ovo čitate znate što djetetu od 10 godina znači njegov tata odnosno mama. E pa ta rečenica je u meni pobudila i danas pobuđuje veliku dozu odgovornosti prema djeci, ali i roditeljima. Ostavljamo trag u njihovom životu stoga moramo paziti što i kako radimo s njima. Formalna naobrazba trenera jako je bitna te ona predstavlja podlogu svakom treneru koju treba nadograđivati međutim sama po sebi nije dovoljna. Sport kao znanost jako napreduje, mijenja se iz dana u dan. Znanja koja su jučer bila aktualna danas više nisu na snazi. Stoga je izuzetno bitno da treneri vode računa o vlastitom usavršavanju, pohađaju seminare, prate stručnu literaturu. Naprosto, kao treneri smo to dužni. Dužni prema sportašima i djeci koju treniramo. Ako sportaši (bilo odrasli ili djeca) mogu provesti sate i sate trenirajući zašto mi treneri ne bi činili isto. Radili, učili i usavršavali se. Izuzetno je bitno da kao treneri maknemo ego u stranu, surađujemo i rastemo zajedno kao treneri i ljudi. Fokus nam ne smije biti na rezultat. Fokus nam treba biti na ulaganje u vlastiti napredak, razvoj djece u svakom smislu.

Sportski odgoj Vol. 2: Roditelj, trener i dijete sportaš

U prošlom postu pisao sam o sportskom odgoju. Dotaknuo sam se nekih važnih stvari koje su vezane uz odgoj mladih sportaša te kako mi kao roditelji i treneri u biti imamo najvažniju ulogu u svemu tome. U ovom postu ću nastaviti pisati o sportskom odgoju i pokušati približiti kako bi u pravilu stvari trebale funkcionirati. Današnja tema biti će relacija roditelj, trener i dijete sportaš.

Stvaranje odnosa

Biti roditelj zaista nije lako. Svi koji su roditelji znaju o čemu pišem. Naprosto, biti roditelj znači imati  više uloga. Dakle, osim onih uobičajenih roditelji mladih sportaša su i vozači, treneri, menadžeri, sponzori i drugo. Također, nije lako biti ni trener, ali ako trener voli svoj poziv, onda je naprosto svjestan činjenice što u biti znači "biti trener" i što ga sve čeka. Prije svega, smatram da je bitno stvoriti odnos kako sa djetetom tako i sa trenerom. Naravno, zdrav odnos koji će počivati na međusobnom razumijevanju i poštovanju, na otvorenoj i iskrenoj komunikaciji te uzajamnoj podršci. Malo ću se samo osvrnuti na ovaj dio o poštovanju. Zašto? Svaki roditelj definitivno zna što je najbolje za njegovo dijete. Međutim, sport je ipak malo drugačiji i tu kao roditelji trebamo biti oprezni. Zapamtite, dijete je mlađe od nas i ima manje godina, ali definitivno se može dogoditi da nisu svi roditelji stručnjaci za sport i lako je moguće da dijete zna više od roditelja u određenom sport. To treba prihvatiti i poštovati. Bitno je kroz izvjesno vrijeme stvoriti zdrav odnos. Pročitao sam negdje u jednom članku koliko je važno slušati dijete, ne prekidati ga, te se ostaviti suvišnih savjeta. To je zaista tako. Djetetu treba omogućiti da se nauči izražavati, da pokaže svoje emocije. Ma kakve god one bile. Bitno je usmjeriti ga i naučiti kako da se nosi sa emocijama. Postoje emocije niske i visoke vibracije (ili nama poznate kao pozitivne i negativne emocije). Djecu sa time treba upoznati te o tome sa djecom treba razgovarati, uputiti ih da je normalno plakati i biti tužan. Da ne plaču samo "curice", svi plačemo, svi smo ponekad tužni i ljuti . Bitno je da djeca ne potiskuju te emocije, nego da se nauče nositi s njima. Djeci je to lekcija za život. Kako će dijete koje je naučilo samo pobjeđivati, nositi se sa negativnom emocijom? Pa nikako. Svi drugi će biti krivi. Suigrači, trener, roditelj. Dijete koje se odgaja tako da u sportu postoji samo pobjeda ne može daleko dogurati. Ovakav obrazac ponašanja vrlo često može stvoriti nesigurnu i frustriranu mladu osobu te dovesti do depresije.

Roditelj - trener

Trener je stručnjak su svom sportu ili bi barem trebao biti (o tome tko je u biti trener i što čini dobrog trenera pisati ću u jednom od postova), on uči dijete novim tehnikama, vještinama i slično. Dok su roditelji podrška i pomoć svom djetetu. Ova sprega trenera i roditelja mora biti u sinergiji i na jednom izrazito visokom nivou da bi dijete uspjelo. Naravno, u praksi je to ipak drugačije. Kao roditelji smo često subjektivni jer smatramo da baš naše dijete treba igrati dok trener misli suprotno, Ovo je samo jedan primjer kako stvari u praksi funkcioniraju. Što učiniti? Po meni bitno je komunicirati. Pokušati pronaći vrijeme za razgovor i riješiti problem komunikacijom. Nikako to ne treba rješavati pred djecom ili za vrijeme utakmice/treninga. Trener će pogriješiti, ali njegovu pogrešku ne treba dočekati kako bi to zloupotrijebili protiv njega. Sa druge strane, trener bi trebao biti pristupačan prema roditeljima i djeci. Premda i tu treba pronaći granicu. Nikako si ne smije dopustiti intiman odnos sa roditeljima jer postoji mogućnost gubitka autoriteta. Treba u najmanju ruku biti profesionalan, jer je u većini slučajeva plaćen za taj posao dok bi sa druge strane trebao biti svjestan odgovornosti koju nosi aspekt odgoja djece.

Za kraj. Djeca prerano prestaju sa igrom i uključuju se u ozbiljnije sustave natjecanja. Iako su premali da bi izgradili svoj stav prema sportu. Treba imati na umu da su u takvim situacijama izložena itekako velikom stresu te postoji mogućnost da imaju neugodna iskustva sa nekog natjecanja na koje su prerano otišli. To može izazvati kontraefekt kod djece koji može dovesti do odustajanja od sporta (uostalom to je i jedan od glavnih razloga zašto djeca odustaju od sporta, prevelike ambicije u ranoj dobi). Sportska karijera je kao i život obilježena pozitivnim i neugodnim iskustvima. Doživljaj djece o treningu, natjecanju ovisiti će o tome kojih iskustava će biti više. Stoga je jasno čemu kao roditelji i treneri trebamo težiti ne bi li djeci omogućili  uživanje u sportu.

Sportski odgoj

Uvod

Današnja tema vezana je uz odgoj djece u sportu. Kako od strane trenera tako i od strane roditelja. Odlučio sam se za ovu temu iz jednostavnog razloga jer smatram da je fokus trenera, a pogotovo roditelja previše usmjeren na rezultat. Dakle, dojma sam da je njihov fokus je na tome da djeca osvajaju prva mjesta, da su najbolji te ono najgore, a to je da će odmah postati profesionalni igrači i živjeti od toga. Malo sam razgovarao sa starijim trenerima i roditeljima, da mi objasne kako je to bilo u njihovo vrijeme. Gotovo svi su govorili o tome da su bili sretni ako ih roditelji dođu pogledati, uglavnom je priča bila da su znali čime se bave, ali ne previše od toga. Smatram da je to potpuno krivi pristup koji stvara krivu percepciju djece kako o sportu, tako i o stvarima koje se uče kroz sport. Generalno, ne postoji točna, stručna definicija sportskog odgoja, stoga ću pokušati dati svoje skromno viđenje toga.

Svjetski prvaci

Preko sedam godina sam trener u nogometu. Trenirao sam od onih najmanjih do seniorskih ekipa. Kroz taj period nagledao sam se svega i svačega, od bijesnih roditelja, sudaca koji su se spremni fizički obračunati sa djecom do trenera koji, kako je jedan trener rekao "glume kulturu", a zapravo se ispod toga krije sasvim nešto drugo. Da se razumijemo i sam sebe sam uhvatio u situaciji gdje sam bijesan na suca, ljut na djecu, na protivnika, ali sam uvijek te stvari nastojao osvijestiti i ne ponoviti. Zbog djece. Jer ih vodimo primjerom. Kako očekivati od djeteta da ne prigovara sucu, da poštuje protivnika, da ne psuje, ne odgovara ako ih ne vodim primjerom? Ako roditelj i trener rade neke ili većinu tih stvari. Kao što sam napisao, danas dijete niti ne krene u sport, a već je svjetski prvak, pobjednik. Da, nažalost to je tako. Još ako ih trenira trener koji je bio profesionalni igrač (većinom je percepcija roditelja takva da odmah smatraju da će njihovo dijete isto postati profesionalac) i roditelj koji nedostatak vremena kompenzira sa novcem uspjeh je osiguran (s). Međutim, u ostvarivanju sportske karijere ima jako puno faktora koji imaju veliku ulogu u ostvarivanju iste, a ni treneri ni roditelji ih u biti nisu u pravilu svjesni. Odmah sve krene nekim krivim tokom. Da se krivo ne protumači. Ima vrhunskih trenera koji rade odličan posao i ne želim da se gornja rečenica izvuče iz konteksta. Puno je veći problem u roditeljima koji imaju krive postavke. Evo primjera radi, za vikend smo organizirali turnir za klince. U suradnji sa Policijskom postajom dogovorili smo suradnju gdje su oni imali edukativni štand u kojemu su pokušali upozoriti klince na ponašanje na sportskim terenima i na tribinama. U isto vrijeme roditelji su gore na tribinama doslovce divljali i vikali na suca jer nije dosudio prekršaj?! Zapitao sam se čemu uopće prevencija? Kako dijete može išta naučiti ako roditelji ne vode primjerom? 

Djeca trebaju uživati u sportu

Osnovna stvar zbog koje se djeca trebaju baviti sportom je igra. Da, samo igra i uživanje. Sve ostalo dolazi kao nagrada. Fokus trenera i roditelja trebala  bi biti djetetova igra te razvoj vještina i sposobnosti kroz igru. Nažalost, dojma sam da nije tako. Benefiti sporta su ogromni. Za početak djeca kroz razvoj fine i grube motorike razvijaju svoje kognitivne sposobnosti, razvijaju svoju osobnost svoje motoričke sposobnosti. To je ono što je ključno i čemu treba težiti. Djeca kroz sport stvaraju preduvjete koji će im omogućiti da budu prosperitetni u životu. Pročitao sam jedan zanimljiv članak koji govori o tome da dijete privlači sport zbog zabave i igre, a od sporta ga odbija imperativ pobjede koji mu se nameće pritisak ambicioznih roditelja. To je zaista tako. Ukoliko je dijete konstantno izloženo pritisku pobijede jednostavno gubi interes, postaje anksiozno, počinje se bojati poraza. To se jednostavno ne smije događati. Dražen Petrović je davno u jednom intervjuu rekao, citiram: ..."nitko nikada, u nijednom sportu nije sve pobijedio i neće, poraz će doći. Bitno je zaboraviti poraz i krenuti dalje, trenirati još jače i biti što bolji..". Današnjoj djeci to nije misao vodilja. Njima je bitno da se ima najnoviji model kopački, nova oprema, novi dres, Messijev ili Ronaldov. Sve ostalo je sporedno. Njihova percepcija je potpuno kriva, a to za to smo odgovorni SVI. Mi treneri i roditelji. Ponekad je bitno malo zastati, ne reagirati na prvu, mi treneri koji radimo i sa djecom, ali i roditelji.

Za kraj: Poraz je itekako bitan!!

 Zašto je poraz bitan? Ako se doživi poraz, znači da neke stvari nisu bile dobre. Treba nešto mijenjati, popraviti. Treba analizirati poraz i pokušati izvući pouke. Treba se potruditi i pokušati biti bolji. Preslikajmo to na realan život. U životu će biti uspona, ali i padova. Bitno je da djeca nauče padati, točnije bitno ih je naučiti ustati nakon što život opali šamar. To nama trenerima i roditeljima treba biti misao vodilja. Stvoriti borce za život, sretnu djecu koja su pronašla sebe kroz sport i svladala prepreke za koje nisu bili ni svjesni da će uspjeti.