Hrvati najdeblji u EU!!

Uvod

Malo sam pričekao sa postom, pošto je vrijeme blagdana, da netko ne bi slučajno ostao gladan nakon što ovo pročita😊. Šalu na stranu, svima koji čitaju želim Sretan i blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2020g. No krenimo na članak.

Nažalost, brojke ne lažu. Hrvati (muškarci) su najdeblji u EU. Točnije, najviše Hrvata ima BMI veći od 30%. Statistika je poražavajuća i moramo se pokrenuti i napraviti nešto po tom pitanju. Kao što smo vidjeli u prvom postu ( https://kinezisblog.blogspot.com/2019/12/pretilost-kod-djece-kaosto-sam.html) niti naši klinci nisu na dobrom putu, a kako će i biti kada ih ne vodimo primjerom. Naprosto, moramo postati svjesni činjenice da smo kao društvo prihvatili jedan model koji nije primjeren načinu na kojem je dosada naviklo biti naše tijelo. Prehrana bogata mastima i šećerima, sedentarni način života i manjak kretanja kao niz drugih negativnih činjenica recept su za katastrofu. Naše tijelo zaista je savršen stroj, ono funkcionira u cjelini i svaka mala devijacija dovodi do problema. Tijelo je ovisno o kretanju, evolucija je napravila svoje. Kako? Vratimo se malo u prošlost.

Ono što se ulovilo to se pojelo

Naši preci nisu imali obilje u kojem mi danas uživamo (u većini slučajeva). S obzirom da su bili skupljači i lovci, jeli su ovisno o tome koliko su skupili odnosno koliko su ulovili. Činjenica koja je izuzetno zanimljiva je upravo to kretanje za hranom. Nekada je prošlo i nekoliko dana dok bi nešto ulovili i pojeli. Jeli bi jednom ili dva puta dnevno. Samim time nisu imali mogućnost nakupljanja masnog tkiva. Dakle, jeli su manje, većinom masti i proteine i više su se kretali. Stvar je jednostavna. U današnje vrijeme je situacija u potpunosti drugačija. Postali smo tromi, sedentarni što zbog posla što zbog zone komfora u kojoj uživamo i iz koje se teško pomičemo. Dok sa druge strane stalno nešto jedemo. Ne hodamo, ne krećemo se, ne vježbamo, a jedemo visokolakoričnu hranu baziranu na mastima i šećerima. Hranu na koju naše tijelo nije naviklo i koja osim niskog nutritivnog sastava ima i supstance koja potiču upalne procese u organizmu. Jednostavan recept zašto hodamo sa trbuščićima po svijetu odnosno zašto smo pretili. Višak energije koju unesemo, skuplja se u obliku masnih naslaga. Sa druge strane pretilost nas dovodi do raznih bolesti kako mentalnih tako i tjelesnih. Nažalost, kardiovaskularne bolesti su jedan od glavna tri uzroka najveće stope smrtnosti kod nas u RH. A mi? Bavimo se samo posljedicama. Jako puno sredstava trošimo na lijekove, a jako malo napora ulažemo u rješavanje uzroka. Kod nas je nažalost nepoznanica da se vježba na recept koji nam prepiše liječnik, u biti jako malo liječnika u RH je prihvatilo taj koncept.  Da se razumijemo, nije samo do liječnika. Puno faktora igra ulogu da bi se taj koncept stavio u funkciju. EU je daleko ispred nas u tome. Jako malo posvećujemo edukaciji kod djece, mladih i odraslih o važnosti zdrave prehrane i tjelesnog vježbanja. No, pogledajmo što kaže statistika po pitanju debljine u Hrvata i Hrvatica.

Brojke ne lažu

Način života se u potpunosti promijenio. Na sreću. Više ne moramo loviti, sakupljati jer nam je sve dostupno i na dohvat ruke. Međutim, to ne znači da se moramo prestati kretati. Zašto smo se uopće prestali kretati, vježbati? To je pitanje koje zahtjeva malo detaljniju analizu. Kada kažem mi, mislim isključivo na mušku i žensku populaciju u RH. Statistika jer neumoljiva. Ne krećemo se i ne vježbamo. U prilogu je Eurostatovo istraživanje koje to zorno prikazuje, 28% građana Europske unije, starijih od 16 godina, izvan radnog vremena ne provodi niti minute vježbajući. U cijeloj toj priči Hrvatska je ZADNJEM MJESTU. Prema zadnjim podacima samo 36% populacije je tjelesno aktivno. Dakle, ispada da dvije trećine Hrvata u pravilu ne vježba niti jedan sat tjedno. 

Manje od pola Hrvata redovito vježba u svoje slobodno vrijeme. U biti Hrvatska i Portugal su jedine dvije zemlje u kojim manje od polovine stanovništva redovito vježba. Usporedbe radi, naši susjedi Slovenci su puno aktivniji, njih 85% redovito vježba, što ih svrstava na sedmo mjesto. 

Najdeblji smo u Europi

Nažalost, posljedice su jako zabrinjavajuće. Istraživanje koje je provedeno 2014 g. na populaciji iznad 18 godina pokazuje jako loše rezultate. Istraživanja nam pokazuju da smo najdeblji u Europi. Konkretno, muška populacija je najdeblja u Europi. Čak 67,8% Hrvata ima prekomjernu tjelesnu masu, a više od 20% Hrvata je pretilo. 

Ženska populacija nešto bolje stoji u odnosu na mušku. Međutim, to je sve jako loše i zabrinjavajuće pošto  su i one u gornjoj polovici Europe po debljini.

Pojašnjenja radi. Narančasti stupići označavaju prekomjernu tjelesnu težinu, dok plava linija označava koliko je muškaraca pretilo u kojoj zemlji. Gornji graf se odnosi na mušku populaciju dok se donji graf odnosi na žensku populaciju.

Izvori:

https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Statistics_on_sport_participation
https://ec.europa.eu/eurostat/cache/infographs/womenmen/bloc-1.html?lang=en
https://www.hzjz.hr/medunarodna-istrazivanja
europska-inicijativa-pracenja-debljine-u-djece-hrvatska-2015-2016/
https://www.fitness.com.hr/zdravlje/ozljede-bolesti/Hrvati-su-najdeblji.aspx
https://www.telegram.hr/zivot/eurostat-uvijek-izvuce-neke-krasne-podatke-o-nama-hrvati-najmanje-vjezbaju-u-cijeloj-eu/

Zašto planinariti?

Uvod

Na vrhu Triglava (pozadini Aljažev stup)

Današnja tema trebala je biti pretilost odraslih međutim kako je 11. prosinca proglašen Međunarodnim danom planina, odlučio sam ovaj tjedan post posvetiti upravo tome. Planinama i planinarenju. Jedna od aktivnosti koju možete provoditi u svoje slobodno vrijeme je planinarenje. Planinariti možete samostalno ili sa djecom, ali naravno sve u granicama svojih i djetetovih mogućnosti. U današnjem postu ću se dotaknuti nekih osnovnih stvari vezano uz planinarenje. Ovo su moja neka iskustva i način kako sam pristupio planinarenju. Nije na odmet učlaniti se u planinarsko društvo i potražiti savjet ukoliko se odlučite za planinarenje. Ali nikako nemojte ići neplanski u planine ili slučajno podcijeniti planinu. Pogotovo ako se na izlet ide sa djetetom.  Osnovni cilj ovog posta je približiti važnost tjelesnih aktivnosti u vidu planinarenja, ne bi li očuvali i unaprijedili svoje tjelesno i mentalno zdravlje. Uz to cilj je kroz ovakve postove razvijati svijest o očuvanju i njegovanju prirode i prirodnih resursa. Osobno već preko osam godina odlazim u planine i od tamo nosim lijepa i pozitivna iskustva (većinom). Nova iskustva, upoznavanje novih ljudi koji imaju dugogodišnje iskustvo u planinarenju, upoznavanje svojih granica, upoznavanja sebe, boravak u prirodi te uživanje u prirodnim blagodatima samo su nekih od razloga zašto s nestrpljenjem isčekujem nove izazove u planinama. U planinama smo gosti, tako se trebamo i ponašati. Planine, šume, prirodu treba poštivati i čuvati za buduće generacije. Planine se ne osvajaju kako neki vole reći već planine osvajaju nas. Svojom ljepotom, prije svega. Ovaj stav dijelim sa većinom planinara koje sam upoznao. Uvijek me privlačio boravak u prirodi, emisije o prirodi, planinama, rijekama, šumama. Kao mlađi bio sam lud za dokumentarnim emisijama (Svete planine svijeta, Rijeke u Hrvatskoj, Sedam vrhova) koje je snimao Stipe Božić. Čovjek koji je definitivno jedan od najvećih autoriteta na području o kojem pišem. Stipe mi je i svojevrstan uzor zbog svega što je postigao i prošao u životu. Nevjerojatno je s kojom lakoćom čovjek priča o životu i životnim preprekama. Čovjek je oličje skromnosti i poniznosti. Barem iz moje perspektive. Svakako preporučam pogledati jedan od njegovih dokumentarnih filmova (https://stipebozic.com/hr/category/zapisi/tv-serije/) ili pročitati jednu od njegovih knjiga.

Osnove planinarenja

Planinarenje je pojam koji obuhvaća sve čovjekove aktivnosti koje su vezane uz kretanje i boravak u prirodi. Prema nomenklaturi sportova i Zakonu o sportu, planinarstvo je sport. Sport u kojem ne postoji nadmetanje, ali aktivnost koja ima sva obilježja sporta i kao takva je priznata od strane HOO-a.  Odlazak u prirodu i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan odmor koji bi trebali provoditi kako samostalno tako i sa djecom jer smatram da smo se udaljili od prirode, pogotovo djeca. Djeca nemaju razvijenu naviku provoditi vrijeme vani, u prirodi. Da se razumijemo, svaki odlazak u planinu treba biti planiran. Prije svakog odlaska moramo točno znati gdje idemo i koji nam je cilj. Izuzetno je bitno poduzeti sve predradnje kako bi mogućnost neke neželjene situacije sveli na minimum. Bitno je informirati se o ruti kojom se planira ići. Danas nam je sve dostupno na internetu stoga treba provjeriti rutu s kojom će se kretati. U planine se nikada ne smije ići neplanski i stihijski. Postoje planinarska društva koja brinu o planinarskim putevima. PD ih održavaju i uređuju te stoga nije na odmet nazvati i poslati mail ne bi li provjerili i dobili osnovne informacije o ruti kojom planiramo ići. Formalno, danas svatko može napraviti planinarsku iskaznicu i nazivati se planinarom međutim postoje neka nepisana pravila o tome tko je u biti planinar. Imati iskaznicu je jedno, a ponašati se kao planinar i poštivati prirodu je sasvim nešto drugo. Planine treba čuvati i štititi, ego ostaviti kod kuće. Bitno je ovladati kako teorijskim tako i praktičnim znanjima koja se trebaju primjeniti u prirodi. Svatko ima svoj neki razlog zašto planinari. Ali ukoliko se odlučite za odlazak u planine i svakako je potrebno poštivati neke osnovne stvari kojih ćemo se dotaknuti u nastavku.

Poučni plakat "Ne ostavljaj tragove"

Par savjeta kako se pripremiti za odlazak u planine (prirodu)

Prilikom planiranja izleta bitno je odrediti točan cilj i rutu kojom će se kretati. Dolazak na vrh je odredište i to je samo pola puta. Nažalost, većina nesreća se događa upravo na povratku sa vrha. Imajte to na umu. Probajte uživati putem. Gledati okružje, znamenitosti, fotografirati i slično. Prilikom odabira dnevne rute treba voditi računa o svojim tjelesnim mogućnostima. Ako se ide u skupini onda prema mogućnostima skupine. Planinarenje nije iscrpljivanje nego uživanje u prirodi i njezinim resursima. Ako se planirate zadržati i prenoćiti u planinarskom domu tada je bitno kontaktirati domaćina i rezervirati sobu. Iz osobnog iskustva bitno je stvari spremiti dan ili dva ranije i po mogućnosti sve staviti na papir ne bi li imali uvid u sve što ste ponijeli. Bitno je nositi minimalno stvari koje će vam biti dostupne cijelo vrijeme jer sve to morate nositi na leđima. Prilikom odlaska od kuće obavezno je obavijestiti obitelj o mjestu odlaska. Planinarsku opremu treba prilagoditi uvjetima i mjestu odlaska. Primjerice, za jednodnevni odlazak u prirodu dovoljna je naprtnjača sa malo rezervne odjeće, nešto vode i hrane. Višednevni izleti zahtijevaju veću količinu opreme. Od obuće bitno je imati cipele (gojzerice) koje je dobro razgaziti. Nikako nisu primjerene papuče, tenisice i slično. Po mogućnosti obući debele čarape ili čak dvoje (zbog mogućih žuljeva) i obavezno imati rezervne. Naravno uz to dolaze hlače, majica, vjetrovka, kapa (šilterica kao zaštita od sunaca ili vunena kapa ukoliko je hladnije vrijeme), hodački štapovi koji uvelike pomažu u kretanju (ali nisu neophodni). Sve naravno ovisi o vremenu. U torbi je bitno nositi dovoljnu količinu vode, nešto hrane i rezervnu odjeću. Naravno sve ovisi o duljini trase kojom se kreće. Obavezno ponijeti osobne dokumente sa sobom i mobitel. Ovo su moji osobni savjeti za odlazak u planinu, dodatne informacije možete potražiti na stranici hps.hr. Ispod teksta u nastavku ću staviti Kodeks ponašanja u planinama. Cilj mi je da kroz ovaj post skrenem pozornost na važnost kretanja i boravka u prirodi od koje smo se nažalost udaljili. Govorim iz osobnog iskustva. Jer samo se zapitajte koliko vremena provodite u prirodi? Koliko nam vremena djeca provode u prirodi? Jako, jako malo. Djeca su poseban primjer. Nažalost, neki od njih nikada nisu bili u šumi. Imao sam i sam prilike vidjeti kako se djeca ponašaju u šumi kada sam vodio djecu na izlet na Papuk. Koliko su im osjetila nerazvijena, koliko postanu tjeskobna u šumi i koliko je zapravo priroda postala njihovo neprirodno okružje. Ali doći ćemo i do toga kroz par postova. Za kraj pročitajte Kodeks planinarske etike.

 Kodeks planinarske etike 🏞️🏔️

Tempo hoda prilagodi najslabijem pješaku u društvu. Savjetuj ga i ponudi mu svoju pomoć.

Ne ostavljaj u planini samoga člana društva; u slučaju nesreće postoji moralna i kaznena odgovornost.

Pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju: mlađi pozdravljaju starije, muški ženske, oni koji se penju onoga tko silazi (time simbolički odaju priznanje za izvršeni uspon).

U susretu s mještanima budi osobito pristojan i prijazan, imajući na umu da su pravila ponašanja gorštaka stroža nego u gradu.

Gorštacima se oduži za usluge i hranu na prikladan način, vodeći osobito računa o njihovom slabijem imovinskom stanju.

Putujući planinskim stazama, u granicama svojih mogućnosti uklanjaj napadalo kamenje i granje, popravljaj putokaze i rubno kamenje na putu.

Ne viči i ne deri se u planini, ne otvaraj glasno radio, pjevanje treba biti umjereno i nenametljivo.

Ne loži vatru u šumi, ne pravi čitave lomače; ognjišta ogradi kamenjem, a prije odlaska vatru pažljivo ugasi.

Otpatke na ostavljaj razbacane, nego ih skupi na zaklonjenom mjestu, smeće ponesi sa sobom u dolinu.

U slučaju nesreće u planini odreci se svojih planova i solidarno pristupi akciji spašavanja.

Ne ističi sebe i svoje sposobnosti, pogotovo ne tako da nagovaraš druge na natjecanje u brzini uspona.

Planinarstvo nije nadmetanje, u planini jači pomaže slabijemu.

Na vrhovima gdje postoje upisne kutije, prije odlaska pažljivo spremi knjigu i žig; kloni se upisivanju neukusnih primjedbi.

Poštujte zaštitni režim u nacionalnim parkovima i prirodnim rezervatima, pridržavaj se uputa lugarskog i čuvarskog osoblja; ne čupajte i ne uništavajte biljke, ni zakonski zaštićene, a ni nezaštićene, brižljivo gasi opuške cigareta.

Prema Kućnom redu HPS-a u planinarskim je kućama zabranjeno pušenje, pogotovo u blagovaonicama i spavaonicama.

Na cisternama u kraškim krajevima zadovolji se čuturom vode za piće; ne prolijevaj vodu i ne zahtijevaj vodu za kupanje.

Planinarsko sklonište nakon upotrebe očisti, prije odlaska opskrbi ga gorivim drvetom i ostavi višak hrane budućim posjetiocima.

Pri dolasku u planinarski dom predstavi se opskrbniku, poštuj njegov autoritet; za vrijeme boravka budi umjeren u zahtjevima, a na odlasku ga pozdravi i obavijesti o smjeru svog daljnjeg puta.

U planinarskoj kući poštuj kućni red, ne zalazi u spavaonice u cipelama, ne zauzimaj više mjesta nego ti je nužno potrebno, prednost kod noćenja imaju žene, djeca i starije iscrpljene osobe.

Nakon 22 sata poštivati u planinarskoj kući potpun mir i ne remetiti počinak umornim putnicima; poštedjeti ih od izraza svoga veselog raspoloženja.

Pijancima, pušačima, prostacima, sebičnjacima i nasilnicima nije mjesto u planinarskim kućama.

Poštujte upute vodiča, nastojeći da ne ometaš ostvarenje zajedničkih ciljeva cijele skupine.

Poštuj vodičevu odluku čak i kada se s njim ne slažete.

Izvori:

https://www.hps.hr/planinarstvo/osnove-planinarstva/opasnosti-planinarenja/

https://www.hps.hr/planinarstvo/osnove-planinarstva/planinarska-oprema/

https://www.hps.hr/planinarstvo/osnove-planinarstva/planinarski-putovi-i-markacije/

https://www.hps.hr/planinarstvo/osnove-planinarstva/kretanje-i-boravak-u-planini/

https://www.jankovac.hr/planinarstvo/kodeks-ponasanja-u-planini/

PRETILOST KOD DJECE

Kao što sam napomenuo u prošlom postu u ovom i sljedećem postu ću pisati o problemu pretilosti kod djece i odraslih. Nažalost, problem pretilosti jako je velik. Ono što je zabrinjavajuće je problem pretilosti kod djece kojeg nismo očito svjesni. Postoje inicijative koje se bave s tim problemom, ali pomalo stihijski. No, krenimo nekim redom. Razlučimo prvo pojmove. 

Sastav tijela, prekomjerna tjelesna težina i debljina (pretilost)

Kada govorimo o tjelesnoj težini, većina ljudi se vodi egzaktnim brojkama. U ovom slučaju mislim na kilograme. No, koliko zapravo znamo razlučiti neke stvari kada govorimo o kilogramima? Uzmimo za primjer dvije osobe. Marka koji ima tjelesnu težinu od 80 kg i visinu od 175 cm i Janka koji ima jednaku tjelesnu težinu i visinu. Međutim, Marko ima postotak masnog tkiva od 28%, dok Janko ima postotak masnog tkiva od 12%. U čemu je poenta? Ukratko, u sastavu tijela. Oni imaju jednak broj kilograma, ali Marko ima izraženiji postotak masnog tkiva, dok Janko ima izraženiju mišićnu masu. Naravno, to i vizualno izgleda drugačije. Većina ljudi se vodi samo brojkama međutim treba imati na umu sastav tijela odnosno ukupnu tjelesnu masu koju čine: kosti, mišići, voda, unutarnji organi, potkožno masno tkivo, visceralno masno tkivo i dr. Kada govorimo o debljini odnosno pretilosti razlika je zapravo jednostavna. Tu riječ samo o stupnjevima prekomjerne tjelesne mase. Index tjelesne mase se izračunava prema sljedećoj formuli :  BMI = tjelesna težina (kg)  / tjelesna visina (cm).

Index tjelesne mase se interpretira na sljedeći način:

•  Niska tjelesna masa: ispod 18,5 kg/m2
• Normalna tjelesna masa: 18,5 – 25 kg/m2
• Debljina: 25 – 30 kg/m2
• Pretilost: iznad 30 kg/m2

Index tjelesne mase nije primjeren za nekoga tko je izraziti mezomorf (izrazito mišićava osoba) međutim ovo je koristan alat za prosječnu populaciju koja nema mogućnost mjeriti sastava tijela uz pomoć vage koja mjeri sastav tijela putem bioelektrične impedancije. Ono što je u cijeloj priči bitno je da, osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu ili su pretile, imaju izrazitu mogućnost oboljeti od neke vrste metaboličkog sindroma (dijabetes tip 1,2; hipertenzija, arterijska i srčana oboljenja i dr.). Dakle, postoji određeni rizik od eventualnog oboljenja ukoliko osoba ima prekomjernu tjelesnu masu ili je pretila. Stoga je važno razviti svijest o stanju svog sastava tijela.

Pretilost kod djece

Iz perspektive nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture mogu reći sljedeće. Rezultati inicijalnih testiranja na području morfoloških karakteristika su jako loši. Sastav tijela kod većine djece je takav da velika većina djece ima više potkožnog masnog tkiva nego mišićnog tkiva (sastav tijela utvrđujemo sa Omron vagom koja mjeri mišićnu masu i potložno masno tkivo). Naravno ovo je nedovoljan uzorak da bi se primjenio na opću populaciju. Međutim, rezultati koje je objavio Hzjz iz 2018. godine su naprosto zapanjujući. 

Europska inicijativa praćenja debljina djece (Cro Cosi)

Svrha ovog istraživanja bila je praćenje statusa uhranjenosti kod djece u dobi od  

6 do 9 godina u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje. O čemu se točno radi? Republika Hrvatska se 2015./2016. godine uključila u istraživanje “Europska inicijativa praćenja debljine u djece” (engl. Childhood Obesity Surveillance Initiative, COSI) i provela istraživanje zajedno s 37 zemalja. Istraživanje, koje su 2006. godine pokrenuli Europski ured Svjetske zdravstvene organizacije i 13 država članica, u Hrvatskoj je proveo HZJZ uz potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Na globalnoj razini debljina se tretira kao važan zdravstveni rizik za razvoj kroničkih bolesti (metaboličkog sindroma). Sprečavanjem razvoja prekomjerne tjelesne mase i debljine u najranijoj dobi i to promicanjem zdravih navika, preveniraju se i kronične bolesti. Konkretno, kod nas u RH 35% djevojčica i 38,7% ima prekomjernu tjelesnu masu i debljinu pri čemu najveći udio djevojčica s tim problemom živi u kontinetalnoj Hrvatskoj (35,6%), a u jadranskoj regiji živi najviše pretilih dječaka (42,2%). Nažalost, dva su osnovna problema koja dovode do prekomjerne tjelesne težine i pretilosti. 

Konzumiranje visokokalorične hrane

Prvi je konzumiranje visokokalorične hrane. Naime, istraživanja pokazuju sljedeće: primjećeno je da 4,3% djece više od tri puta tjedno jede pizzu, pržene krumpiriće, hamburger ili kobasice. Njih 27% jede kolače, krafne ili pite. Nadalje, 31,1% djece jede čokoladu ili bombone, dok 29,1% djece više od tri puta tjedno pije sokove s dodanim šećerom. Štoviše, 66,5% djece ne jede svakodnevno svježe voće, a njih 82,8% povrće. Iako je poznato da je doručak najvažniji obrok u danu, 22,9% školske djece u Hrvatskoj ne jede svakodnevno doručak.

Slika je iz filma Wall-e najbolje opisuje u kojemu smjeru ide naše društvo, svakako preporučam pogledati film. Sa djecom😊.

Tjelesna (ne)aktivnost

Stvar je jednostavna. Djeca se ne kreću. Ne hodaju. Vozi ih se u školu, na treninge. Uopće ne koriste svoje tijelo. Točnije ne koriste jedno od osnovnih biotičkih motoričkih znanja, a to je hodanje (uz trčanje, skakanja, puzanje. Svi ovi oblici kretanja spadaju u domenu svladavanja prostora). Naše tijelo je ovisno o kretanju i stvoreno je za kretanje. Neuroni se razvijaju u pokretu, bitno je da se djeca igraju vani, skaču, vrte se, padaju i ustaju. Poznati srpsku neuropedijatar Ranko Rajović konstantno upozorava na važnost kretanja, pogotovo kod djece od 2-6 godina jer je tada najpogodnije vrijeme za razvoj neurona. Razvoj grube i fine motorike je izrazito bitan za razvoj kognitivnih sposobnosti. Nažalost, jako je veliki problem sa disleksijom, disgrafijom i drugim poremećajima. a poznati znanstvenik i neuropedijatar kao najveći problem ističe tjelesnu neaktivnost. U većini slučajeva napominje da smo mi roditelji glavni problem i tako je. Kako sačuvati sebi, kao roditelju energiju? Pa linijom manjeg otpora. Daj djetetu da gleda u tablet ili mobitel i stvar riješena. Ok, naravno da im treba omogućiti upoznavanje sa digitalnom tehnologijom, ali je bitno da se nađe granica i da budemo svjesni koliko nam je dijete na mobitelu. Koliko dugo igra igrice ili gleda crtiće. Trebamo poticati djecu na kretanje, na bavljenje sportom, na aktivno provođenje slobodnog vremena. Evo, za početak pustiti ih da idu pješke u školu, da se voze biciklom, da provode vrijeme u prirodi. Samim time ćemo im stvoriti preduvjet za funkcionalniji život kada odrastu. Kombinacija visokokalorične hrane i smanjene aktivnosti je recept za katastrofu. Možda zvuči malo pretenciozno, ali tako je. Bitno se osvijestiti o ovom globalnom problemu jer će nam u skorije vrijeme 35- godišnjaci postati invalidi. Zdravstveni sustav nam je već preopterećen. Skup i neefikasan. Liječimo posljedice, a ne bavimo se uzrocima. Pogledajte samo koliko se novca troši na lijekove i koliko zarađuje farmaceutska industrija? Nadam se samo da ćemo postati svjesni važnosti tjelesnog vježbanja i kretanja. Za početak. Pomozimo sami sebi, ali još je bitnije da to radimo zbog svoje djece. Moj savjet. Neka hodaju u školu, na treninge, bilo kuda. Samo da se kreću. Možemo odvesti dijete za vikend u šumu ili u park na igranje umjesto u shoping centar. Stvorimo im naviku koju će sami održavati i njegovati, biti će nam zahvalni. Pokažimo djeci na svom primjeru. Vodimo ih primjerom jer teško je očekivati da će dijete biti aktivno ako i sami nismo.

Izvori:

https://ec.europa.eu/health/nutrition_physical_activity/overview_hr

https://www.hzjz.hr/sluzba-promicanje-zdravlja/hrvatski-dan-osvijestenosti-o-debljini-16-03-2018/

https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2018/05/CroCOSI-izvjesce-HR-web.pdf

https://www.adiva.hr/zdravlje/djecje-zdravlje/istrazivanje-hrvatska-medu-prvih-5-

europskih-zemlja-po-broju-pretile-djece/

https://www.hzjz.hr/medunarodna-istrazivanja/europska-inicijativa-pracenja-debljine-u-djece-hrvatska-2015-2016/

. 

UVODNI BLOG

Kao svako dijete ili barem većina djece, tražio sam se u različitim sportovima. Lutao sam od sporta do sporta. Od nogometa, šaha, hrvanja, rukometa, tenisa i mnogih drugih. Nekako sam se od svih sportova najviše zadržao u nogometu, u kojem sam i danas. Tada nisam niti razmišljao o tome da će sport biti dio moje svakodnevice kako kroz nogomet, tako i kroz rad sa učenicima na nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture. Moj život je sport. Jednostavno je tako, u školi sa učenicima, na treningu sa djecom kod kuće kroz samostalno vježbanje, čitanje, istraživanje i slično.

Zašto sportski blog?

Ne postoji konkretan odgovor na gore navedeno pitanje, ali postoji čitav niz stvari koje bih jednostavno volio podijeliti sa svojim učenicima, djecom koju treniram, njihovim roditeljima, kolegama trenerima i nastavnicima. Postoji čitav niz stvari koje bih volio prenijeti drugima koje mene nije imao nitko naučiti i uputiti. Ali isto tako postoji još jako puno stvari o sportu, treningu o životu koje želim naučiti. Možda kad malo razmislim to i je osnovni motiv zašto pišem ovo. Moj osobni razvoj. Učenje novih spoznaja o sportu, treningu, tjelesnom vježbanju kroz čitanje i pisanje. Vezano uz naziv, možda malo zvuči preširoko, Sportski blog. Međutim, zaista se želim dotaknuti velikog broja tema iz sporta. Od sportske rekreacije, nogometa, trenerskog posla, djece i roditelja u sportu, olimpizma, fair-playa, nastavnog procesa, hijerarhije i financiranja sporta u RH te čitavog niza stvari za koje smatram kompetentnim. Želim prikazati sport iz malo drugačije perspektive, onako kako ga  doživljavam i vidim. Nažalost, ima jako puno negativnih i loših stvari koje su se ustalile u sportu, a kojih ću se kroz ovaj blog dotaknuti.

Uvod u prvu temu

Prije svega, pisati o pretilosti i nedostatnom kretanju tj. tjelesnom vježbanju kod djece, mladih i odraslih. Sada ću se samo malo dotaknuti nekih stvari vezano uz ovaj dio, ali ću sljedeći tekst u potpunosti posvetiti ovoj temi jer nam, kao društvu, nisu usađene navike za kretanjem i tjelesnim vježbanje (samostalnim ili organiziranim). Brojke ne lažu, dovoljno je samo pogledati zadnje  istraživanje koje je objavio Eurostat. Čovjeku bude sve jasno. Prema zadnjem istraživanju 28% građana Europske unije, starijih od 16 godina, izvan radnog vremena ne provodi niti minute vježbajući. U cijeloj toj priči Hrvatska je ZADNJEM MJESTU. Prema zadnjim podacima samo 36% Hrvata je tjelesno aktivno (graf ću prikazati u sljedećem postu). To su samo neki od podataka koji pokazuju gdje su nam odrasli kada govorimo o aktivnom provođenju slobodnog vremena. Međutim, podaci o neaktivnosti i pretilosti djece od 8 – 9 godina su poražavajući. U RH je 35% djece s prekomjernom tjelesnom težinom i debljinom (o razlici između pojmova ćemo u sljedećem postu koji će biti posvećen isključivo tome) što nas prema statistici svrstava u sam vrh europskih zemalja s tim problemom. O samim  istraživanjima i detaljima ću posvetiti puno više pažnje u sljedećem postu. 

Ovo je uistinu zastrašujuće iz jednostavnog razloga jer se po meni sve mjere provode stihijski i samo radi reda. Smatram da nema dovoljno razvijene svijesti kod građana, ali još više boli činjenica da se oni koji bi trebali jako male bave sa ovim problemom. Jako puno trošimo na lijekove, dakle liječimo uzroke (razni oblici metaboličkog sindroma kod odraslih – povišeni krvni tlak, dijabetes i dr.), a smatram da jako malo posvećujemo prevenciji kroz razne oblike tjelesnog vježbanja, koji su još donekle i zastupljeni u odnosu na razvijanje svijesti o važnosti optimalne prehrane. U tom segmentu smo totalno zaostali, ne radimo gotovo ništa.

Obavezni, formalni oblici tjelesnog vježbanja poput nastave Tjelesne i zdravstvene kulture su nedostatni. Samo dva sata organiziranog tjelesnog vježbanja u predmetnoj nastavi i srednjoškolskom obrazovanju tjedno te tri sata u razrednoj nastavi, koju usput rečeno provode učitelji i učiteljice razredne nastave koji nisu dovoljno osposobljeni za provođenje nastave Tjelesne i zdravstvene kulture, su nedostatni. Slično je  i u vrtićima. No to su posebne teme kojih ću se dotaknuti kasnije. Nadležni bi itekako trebali razmisliti o povećanju satnice jer smo u ovom segmentu također pri dnu u EU. Okružje u kojemu živimo (digitalno doba) dodatno je prikovalo djecu za stolice. Naravno, upotreba IKT-a itekako ima svojih pozitivnih strana međutim naši klinci u većini slučajeva koriste samo društvene mreže i slično. Djeca danas nemaju naviku biti vani, provoditi vrijeme u prirodi, što je također otegotna okolnost koja pridonosi smanjenom kretanju. U tom kontekstu lako je zaključiti da se unesena energija ne troši. Dakle, mora se negdje spremiti, a to je većinom oko trbuha kako kod djece, tako i kod nas odraslih. Baš mi odrasli moramo svojim primjerom voditi djecu, ukazivati na važnost optimalne prehrane i tjelesnog vježbanja. Kretanja prije svega. Imamo savršen alat za tjelovježbu, svoje tijelo, ali koristimo li ga dovoljno?