Sportski odgoj

Uvod

Današnja tema vezana je uz odgoj djece u sportu. Kako od strane trenera tako i od strane roditelja. Odlučio sam se za ovu temu iz jednostavnog razloga jer smatram da je fokus trenera, a pogotovo roditelja previše usmjeren na rezultat. Dakle, dojma sam da je njihov fokus je na tome da djeca osvajaju prva mjesta, da su najbolji te ono najgore, a to je da će odmah postati profesionalni igrači i živjeti od toga. Malo sam razgovarao sa starijim trenerima i roditeljima, da mi objasne kako je to bilo u njihovo vrijeme. Gotovo svi su govorili o tome da su bili sretni ako ih roditelji dođu pogledati, uglavnom je priča bila da su znali čime se bave, ali ne previše od toga. Smatram da je to potpuno krivi pristup koji stvara krivu percepciju djece kako o sportu, tako i o stvarima koje se uče kroz sport. Generalno, ne postoji točna, stručna definicija sportskog odgoja, stoga ću pokušati dati svoje skromno viđenje toga.

Svjetski prvaci

Preko sedam godina sam trener u nogometu. Trenirao sam od onih najmanjih do seniorskih ekipa. Kroz taj period nagledao sam se svega i svačega, od bijesnih roditelja, sudaca koji su se spremni fizički obračunati sa djecom do trenera koji, kako je jedan trener rekao "glume kulturu", a zapravo se ispod toga krije sasvim nešto drugo. Da se razumijemo i sam sebe sam uhvatio u situaciji gdje sam bijesan na suca, ljut na djecu, na protivnika, ali sam uvijek te stvari nastojao osvijestiti i ne ponoviti. Zbog djece. Jer ih vodimo primjerom. Kako očekivati od djeteta da ne prigovara sucu, da poštuje protivnika, da ne psuje, ne odgovara ako ih ne vodim primjerom? Ako roditelj i trener rade neke ili većinu tih stvari. Kao što sam napisao, danas dijete niti ne krene u sport, a već je svjetski prvak, pobjednik. Da, nažalost to je tako. Još ako ih trenira trener koji je bio profesionalni igrač (većinom je percepcija roditelja takva da odmah smatraju da će njihovo dijete isto postati profesionalac) i roditelj koji nedostatak vremena kompenzira sa novcem uspjeh je osiguran (s). Međutim, u ostvarivanju sportske karijere ima jako puno faktora koji imaju veliku ulogu u ostvarivanju iste, a ni treneri ni roditelji ih u biti nisu u pravilu svjesni. Odmah sve krene nekim krivim tokom. Da se krivo ne protumači. Ima vrhunskih trenera koji rade odličan posao i ne želim da se gornja rečenica izvuče iz konteksta. Puno je veći problem u roditeljima koji imaju krive postavke. Evo primjera radi, za vikend smo organizirali turnir za klince. U suradnji sa Policijskom postajom dogovorili smo suradnju gdje su oni imali edukativni štand u kojemu su pokušali upozoriti klince na ponašanje na sportskim terenima i na tribinama. U isto vrijeme roditelji su gore na tribinama doslovce divljali i vikali na suca jer nije dosudio prekršaj?! Zapitao sam se čemu uopće prevencija? Kako dijete može išta naučiti ako roditelji ne vode primjerom? 

Djeca trebaju uživati u sportu

Osnovna stvar zbog koje se djeca trebaju baviti sportom je igra. Da, samo igra i uživanje. Sve ostalo dolazi kao nagrada. Fokus trenera i roditelja trebala  bi biti djetetova igra te razvoj vještina i sposobnosti kroz igru. Nažalost, dojma sam da nije tako. Benefiti sporta su ogromni. Za početak djeca kroz razvoj fine i grube motorike razvijaju svoje kognitivne sposobnosti, razvijaju svoju osobnost svoje motoričke sposobnosti. To je ono što je ključno i čemu treba težiti. Djeca kroz sport stvaraju preduvjete koji će im omogućiti da budu prosperitetni u životu. Pročitao sam jedan zanimljiv članak koji govori o tome da dijete privlači sport zbog zabave i igre, a od sporta ga odbija imperativ pobjede koji mu se nameće pritisak ambicioznih roditelja. To je zaista tako. Ukoliko je dijete konstantno izloženo pritisku pobijede jednostavno gubi interes, postaje anksiozno, počinje se bojati poraza. To se jednostavno ne smije događati. Dražen Petrović je davno u jednom intervjuu rekao, citiram: ..."nitko nikada, u nijednom sportu nije sve pobijedio i neće, poraz će doći. Bitno je zaboraviti poraz i krenuti dalje, trenirati još jače i biti što bolji..". Današnjoj djeci to nije misao vodilja. Njima je bitno da se ima najnoviji model kopački, nova oprema, novi dres, Messijev ili Ronaldov. Sve ostalo je sporedno. Njihova percepcija je potpuno kriva, a to za to smo odgovorni SVI. Mi treneri i roditelji. Ponekad je bitno malo zastati, ne reagirati na prvu, mi treneri koji radimo i sa djecom, ali i roditelji.

Za kraj: Poraz je itekako bitan!!

 Zašto je poraz bitan? Ako se doživi poraz, znači da neke stvari nisu bile dobre. Treba nešto mijenjati, popraviti. Treba analizirati poraz i pokušati izvući pouke. Treba se potruditi i pokušati biti bolji. Preslikajmo to na realan život. U životu će biti uspona, ali i padova. Bitno je da djeca nauče padati, točnije bitno ih je naučiti ustati nakon što život opali šamar. To nama trenerima i roditeljima treba biti misao vodilja. Stvoriti borce za život, sretnu djecu koja su pronašla sebe kroz sport i svladala prepreke za koje nisu bili ni svjesni da će uspjeti.