U prošlom postu pisao sam o sportskom odgoju. Dotaknuo sam se nekih važnih stvari koje su vezane uz odgoj mladih sportaša te kako mi kao roditelji i treneri u biti imamo najvažniju ulogu u svemu tome. U ovom postu ću nastaviti pisati o sportskom odgoju i pokušati približiti kako bi u pravilu stvari trebale funkcionirati. Današnja tema biti će relacija roditelj, trener i dijete sportaš.Stvaranje odnosa
Biti roditelj zaista nije lako. Svi koji su roditelji znaju o čemu pišem. Naprosto, biti roditelj znači imati više uloga. Dakle, osim onih uobičajenih roditelji mladih sportaša su i vozači, treneri, menadžeri, sponzori i drugo. Također, nije lako biti ni trener, ali ako trener voli svoj poziv, onda je naprosto svjestan činjenice što u biti znači "biti trener" i što ga sve čeka. Prije svega, smatram da je bitno stvoriti odnos kako sa djetetom tako i sa trenerom. Naravno, zdrav odnos koji će počivati na međusobnom razumijevanju i poštovanju, na otvorenoj i iskrenoj komunikaciji te uzajamnoj podršci. Malo ću se samo osvrnuti na ovaj dio o poštovanju. Zašto? Svaki roditelj definitivno zna što je najbolje za njegovo dijete. Međutim, sport je ipak malo drugačiji i tu kao roditelji trebamo biti oprezni. Zapamtite, dijete je mlađe od nas i ima manje godina, ali definitivno se može dogoditi da nisu svi roditelji stručnjaci za sport i lako je moguće da dijete zna više od roditelja u određenom sport. To treba prihvatiti i poštovati. Bitno je kroz izvjesno vrijeme stvoriti zdrav odnos. Pročitao sam negdje u jednom članku koliko je važno slušati dijete, ne prekidati ga, te se ostaviti suvišnih savjeta. To je zaista tako. Djetetu treba omogućiti da se nauči izražavati, da pokaže svoje emocije. Ma kakve god one bile. Bitno je usmjeriti ga i naučiti kako da se nosi sa emocijama. Postoje emocije niske i visoke vibracije (ili nama poznate kao pozitivne i negativne emocije). Djecu sa time treba upoznati te o tome sa djecom treba razgovarati, uputiti ih da je normalno plakati i biti tužan. Da ne plaču samo "curice", svi plačemo, svi smo ponekad tužni i ljuti . Bitno je da djeca ne potiskuju te emocije, nego da se nauče nositi s njima. Djeci je to lekcija za život. Kako će dijete koje je naučilo samo pobjeđivati, nositi se sa negativnom emocijom? Pa nikako. Svi drugi će biti krivi. Suigrači, trener, roditelj. Dijete koje se odgaja tako da u sportu postoji samo pobjeda ne može daleko dogurati. Ovakav obrazac ponašanja vrlo često može stvoriti nesigurnu i frustriranu mladu osobu te dovesti do depresije.
Roditelj - trener
Trener je stručnjak su svom sportu ili bi barem trebao biti (o tome tko je u biti trener i što čini dobrog trenera pisati ću u jednom od postova), on uči dijete novim tehnikama, vještinama i slično. Dok su roditelji podrška i pomoć svom djetetu. Ova sprega trenera i roditelja mora biti u sinergiji i na jednom izrazito visokom nivou da bi dijete uspjelo. Naravno, u praksi je to ipak drugačije. Kao roditelji smo često subjektivni jer smatramo da baš naše dijete treba igrati dok trener misli suprotno, Ovo je samo jedan primjer kako stvari u praksi funkcioniraju. Što učiniti? Po meni bitno je komunicirati. Pokušati pronaći vrijeme za razgovor i riješiti problem komunikacijom. Nikako to ne treba rješavati pred djecom ili za vrijeme utakmice/treninga. Trener će pogriješiti, ali njegovu pogrešku ne treba dočekati kako bi to zloupotrijebili protiv njega. Sa druge strane, trener bi trebao biti pristupačan prema roditeljima i djeci. Premda i tu treba pronaći granicu. Nikako si ne smije dopustiti intiman odnos sa roditeljima jer postoji mogućnost gubitka autoriteta. Treba u najmanju ruku biti profesionalan, jer je u većini slučajeva plaćen za taj posao dok bi sa druge strane trebao biti svjestan odgovornosti koju nosi aspekt odgoja djece.
Za kraj. Djeca prerano prestaju sa igrom i uključuju se u ozbiljnije sustave natjecanja. Iako su premali da bi izgradili svoj stav prema sportu. Treba imati na umu da su u takvim situacijama izložena itekako velikom stresu te postoji mogućnost da imaju neugodna iskustva sa nekog natjecanja na koje su prerano otišli. To može izazvati kontraefekt kod djece koji može dovesti do odustajanja od sporta (uostalom to je i jedan od glavnih razloga zašto djeca odustaju od sporta, prevelike ambicije u ranoj dobi). Sportska karijera je kao i život obilježena pozitivnim i neugodnim iskustvima. Doživljaj djece o treningu, natjecanju ovisiti će o tome kojih iskustava će biti više. Stoga je jasno čemu kao roditelji i treneri trebamo težiti ne bi li djeci omogućili uživanje u sportu.
Nema komentara:
Objavi komentar