Tko je trener?

U sljedećih par postova pisati ću o trenerima. Trenerskom poslu iz moje perspektive, onako kako ga ja vidim. Dobrim i lošim stvarima ovog posla te svim aspektima koji imaju veze sa ovom temom. Motiva je jako puno. U sljedećih par postova pokušati ću odgovoriti na neka pitanja kao što su: Tko odgaja mlade sportaše? Zašto svatko može biti trener? Zašto je postalo normalno da primjerice, svatko tko je igrao nogomet, može biti trener? Zašto kao roditelji svakome dopuštamo da nam odgaja djecu? Ovo zadnje pitanje mi se cijelo vrijeme nameće i ne mogu si odgovoriti na njega. Nije mi jasno da kao roditelji dopuštamo da svatko ostavlja trag u životu našeg djeteta. Da se razumijemo, ni sam nisam savršen trener, imam svojih mana (toga sam svjestan). Niti znam i imam mogućnost određivanja psihološkog profila ljudi koji rade sa djecom. Nastojim maksimalno biti fokusiran na svoj vlastiti razvoj kao osoba i trener te na stvari na koje mogu utjecati. Smeta me, međutim zato što si svatko daje za pravo zvati se trenerom, zato što pojedinci imaju svoj sitan interes, koji preko djece pokušavaju sebe promovirati i staviti na prvo mjesto. Osim toga, nisu mi jasni roditelji koji svoju djecu daju svakom u ruke. Ovaj dio mi jer najzanimljiviji i pokušavam dokučiti zašto je tako? Možda jednostavno misle da postoje prečaci koji će njihovo dijete dovesti do toga da će postati profesionalac? Taj put nije lagan, to je proces u koji je potrebno ulagati, raditi, ali i biti strpljiv i mudar. Gore sam napisao trenerski posao, međutim za mene osobno je to puno više od pukog posla. Za mene osobno to je način života. Opredijelio sam se za to svjestan svih pozitivnih i negativnih stvari, mogućnosti, ali i velike odgovornosti koju ovaj poziv nosi sa sobom. U početku nisam bio svjestan svega ovoga međutim s vremenom i iskustvom jednostavno postajem. Poučavanje djece je za mene jedna posebna kategorija kojoj treba pristupiti izrazito ozbiljno, analitički, sustavno i odgovorno. Svaki trener mora imati na umu da prije svega odgaja dijete, prenosi mu svoja znanja koja on tek mora prenijeti u praksu i naučiti. To zna biti prilično stresno. Jednom prilikom mi je jedan jako dobar prijatelj, trener, rekao jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje. Kroz priču mi je rekao da mu je dijete došlo i reklo da misli da je trener jači, bolji i brži od njegovog tate. Mislim da svi koji ovo čitate znate što djetetu od 10 godina znači njegov tata odnosno mama. E pa ta rečenica je u meni pobudila i danas pobuđuje veliku dozu odgovornosti prema djeci, ali i roditeljima. Ostavljamo trag u njihovom životu stoga moramo paziti što i kako radimo s njima. Formalna naobrazba trenera jako je bitna te ona predstavlja podlogu svakom treneru koju treba nadograđivati međutim sama po sebi nije dovoljna. Sport kao znanost jako napreduje, mijenja se iz dana u dan. Znanja koja su jučer bila aktualna danas više nisu na snazi. Stoga je izuzetno bitno da treneri vode računa o vlastitom usavršavanju, pohađaju seminare, prate stručnu literaturu. Naprosto, kao treneri smo to dužni. Dužni prema sportašima i djeci koju treniramo. Ako sportaši (bilo odrasli ili djeca) mogu provesti sate i sate trenirajući zašto mi treneri ne bi činili isto. Radili, učili i usavršavali se. Izuzetno je bitno da kao treneri maknemo ego u stranu, surađujemo i rastemo zajedno kao treneri i ljudi. Fokus nam ne smije biti na rezultat. Fokus nam treba biti na ulaganje u vlastiti napredak, razvoj djece u svakom smislu.