U sljedećih par postova želim se dotaknuti stvari koje su važne ne bi li djeca adekvatno naučila nova znanja, ali isto tako ne bi li se njihove sposobnosti razvijale u skladu sa principima kojih se kao treneri moramo pridržavati.
Svaka kategorija ima svoje zakonitosti koje treba poštivati.
Bilo da razvijamo motoričke i funkcionalne sposobnosti ili usvajamo nova
tehničko taktička znanja. U sklopu višegodišnjeg ciklusa treninga
tehničko-taktička znanja i kondicijske sposobnosti osnovni su dio sportske
pripreme mladog sportaša. Ključni pojam je interakcija trenera i mladog
sportaša i prijenos informacija. Bilo verbalno ili vizualno. Izrazito je važno
posvetiti dosta pažnje samom prijenosu informacija da bi mladi sportaši dobili
adekvatnu predodžbu o poželjnoj izvedbi tehničko-taktičkih elemenata. Trener
ovdje mora jako puno pažnje posvetiti svom osobnom razvoju da bi na pravilan način mogao poučiti mladog sportaša. Važno je da trener zna pravilno opisati i
demonstrirati motorički zadatak odnosno poučiti mladog sportaša tehnici i
taktici koju će oni percipirati i kasnije usvojiti i izvoditi. Da bi
zadaci lakše bili usvojeni bitno je koristiti adekvatne i primjerene metode
poučavanja koje treneru uvelike olakšavaju sam proces. Te metode su
sintetička, analitička, kombinirana i ideomotorička. U nastavku ću se samo malo dotaknuti svake od njih. Sintetička metoda služi za
poučavanje motoričkog zadatka u cijelosti. Većinom se koristi za poučavanje lakših motoričkih zadataka. Primjerice u nogometu bi to bilo vođenje sredinom hrpta. Analitička metoda služi za
poučavanje kompleksnih motoričkih zadataka gdje se učenje izvodi u fazama.
Kombinirana je kombinacija dviju metoda, gdje se prvo zadatak pokaže u cijelosti, a zatim se podijeli u faze i radi se svaka od njih zasebno zatim se opet izvodi u cijelosti. Ideomotorička je vizualiziranje
motoričkog zadatka od strane mladog sportaša, primjerice nakon završetka treninga. Svaka od ovih metoda služi
treneru kao alat s kojim će lakše prenijeti znanje svom mladom sportašu.
Poučavanje i učenje su dva različita pojma koja se ponekad brkaju. Osnovna
razlika je u tome da trener poučava, a mladi sportaš uči. Baš to učenje je
izrazito važno. Postoje faze učenja na koje se ne smiju zanemariti.
Početna faza je uvijek usvajanje motoričkog zadatka, koju karakterizira gruba
izvedba od strane djece jer se temelji na imitaciji odnosno oponašanju koje je
trener pokazao. Zatim slijedi usavršavanje motoričkog zadatka čija su glavna
obilježja bolje koordiniranje pokreta te dolazi do uspostave kontrole nad samim
zadatkom. Stabilizacija je sljedeća faza. To je faza u kojoj se dolazi do
ritmičnosti prilikom izvedbe i faza u kojoj mijenjaju uvjeti izvedbe dakle malo
se otežavaju (primjerice kod vođenja u nogomet to bi bilo slalom vođenje oko
štapova, dakle kada vidimo da je dijete ovladalo vođenje lopte sredinom hrpta,
vanjskim i unutarnjim dijelom stopala tada možemo promijeniti uvjete).
Prve tri faze karakterizira svjesna kontrola izvedbe. Zadnja faza je
automatizacija koju predstavlja najvišu razinu motoričke izvedbe, faza u kojoj
izvođenje prelazi u naviku i dolazi do nesvjesne izvedbe. Da se razumijemo za dostizanje pojedine faze potrebno je i nekoliko godina. Rad na usavršavanje i brušenju tehnike ne prestaje, naprosto traje cijelu sportaševu karijeru i neprestano se na tome radi, neprestano se dotjerava. Ovo su izrazito bitne stavke o kojima kao treneri moramo voditi računa ukoliko želimo da naši mladi sportaše pravilno nauče tehniku i taktiku pojedinog sporta te u tom kontekstu budu bolji i efikasniji.
Nema komentara:
Objavi komentar