Tko je trener? Vol 2.

Došla su vremena kada se svatko može zvati trenerom. Bez da za to ima podlogu. Bilo kakvu. Tehnologija je napravila svoje, a okružje u kojemu živimo naprosto te tjera da pratiš sve ono što se nameće. Iskreno, nemam ništa protiv toga da ima puno trenera. Čak dapače, ako čovjek ulaže u sebe i svoj osobni razvoj naprosto tu nema ništa loše. Što nas je više koji radimo, ulažemo u sebe i svoj razvoj, tim bolje. Smatram da možemo samo napredovati. Ako kao treneri maknemo ego u stranu, komuniciramo, surađujemo zajedno tada smo na pravom putu i kao treneri, ali i kao osobe. Znanje je tu da se dijeli. Ono što sam naučio i što je činjenica, ali stvarno praktična životna činjenica je da od svakoga mogu nešto naučiti. Pogotovo u trenerskom poslu. To se dogodilo tek kada sam započeo borbu sa svojim egom i kada sam sebi priznao da nemam pojma. O poslu koji radim. Zaista je tako. To je ona priča koju sam spomenuo u prošlom postu. Formalno obrazovanje nije dovoljno i točka. Ono je tu da se nadograđuje kako kroz praksu, tako i kroz teoriju. Samo tako se može napredovati i rasti. To je naprosto odgovornost mene kao trenera, prema roditeljima, ali prije svega prema djeci. Trenerski posao trebamo gledati kroz više aspekata. Treneri djecu educiraju, odgajaju te im razvijaju sposobnosti. Kao osobe koje educiraju moramo imati alate i znanja kako djeci nešto objasniti, kako ih poučiti da usvoje neko novo motoričko znanja. Taj transfer znanja je izuzetno bitan. Koliko mi se samo puta dogodilo da je zapelo u komunikaciji sa djecom. Naprosto, pitaš ih da li je sve jasno, da li su razumjeli, svi klimaju glavom. Krene praksa i tek tada vidiš da im ništa nije jasno. Ovdje se zna dogoditi da kao treneri povisimo glas na djecu jer smatramo da nas nisu slušali. Međutim, ključ je upravo u komunikaciji. Djeca nisu razumjela i to kao treneri moramo prepoznati i reagirati. Naravno dogodi se i situacija da djeca ne slušaju, ali to je nešto sasvim drugo. Bitno je držati se osnovnih principa i koristiti metode koje su dokazani alati za razvoj motoričkih znanja (o tome detaljnije u idućem postu).odgoj djece je posebna kategorija i tu treba voditi računa o puno stvari. Odgajamo djecu zajedno sa njihovim roditeljima. Bitno je imati na umu da djeca doslovce skeniraju svaki naš pokret, slušaju svaku riječ i prate naše reakcije. Bitno je imati na umu sljedeće: da pazimo na vokabular, da ne psujemo, da se ne svađamo (primjerice sa kolegama trenerima), da ne prigovaramo sucu (ma koliko teško to bilo) i dr. Djeca se vode primjerom, ZAPAMTITE!! Zadnja stvar u ovom dijelu je razvoj sposobnosti. Koliko sam samo puta vidio da treneri kopiraju seniorske treninge i onda to rade sa djecom. Ovim putem vas molim. NEMOJTE. Ako niste sigurni pitajte, googlajte, istražite. Nemojte samo prekopirati nešto bez da ste vidjeli cilj vježbe, kako to utječe na organizam i u kojoj mjeri, što se s pojedinim trenažnim stimulusom razvija, koja sposobnosti i slično. Trening djece se izuzetno razlikuje od treninga odraslih. Postoje senzitivne faze razvoja kada govorimo o razvoju motoričkih sposobnosti. Dakle, jednostavno rečeno to su faze kada je najpogodnije razvijati neku od motoričkih sposobnosti. treba biti pažljiv i primjereno dozirati opterećenje u treningu djece, pratiti njihove reakcije i biti oprezan. jer su to djeca čiji se organizam  razvija i raste u fiziološkom, emocionalnom, psihološkom smislu. Za kraj: " Educirati može onaj tko je educiran, odgajati onaj tko je odgojen i razvijati karakter onaj tko je karakteran."